Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Klub (35. nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

(35. nastavak)

Još jedan relikt Kluba bio je Nikolaj Andrejevič Sirotin, koji je u njemu radio skoro pedeset godina. On je praktično bio zamjenik upravnika i majstor za sve poslove. Ako bi telefon bio van funkcije ili bi nestalo struje, Kolja Sirotin bi sve doveo u red. On i dalje radi tamo, prodajući šahovske knjige u predvorju. Čak i živi u Klubu, u maloj prostoriji u podrumu.

Takođe je nemoguće zamisliti Klub iz tih dana bez Aleksandre Aleksejevne Koroljeve, koja je radila u njemu skoro od dana kada je osnovan. Šura Koroljeva nije samo otvarala i zatvarala Klub, niti samo izdavala šahovske garniture, satove i zapisnike – ona je bila punopravni član velike šahovske porodice. Poznavali su je svi, od najmanjih, koji su dolazili na časove sa svojim bakama, do svih uvaženih velemajstora. Pred njenim očima su prošle generacije igrača. Poznavala ih je sve: Romanovskog, Botvinika, Keresa, Duz-Hotimirskog, Levenfiša, Kana i Majzelisa. Sjeća se juniorskih turnira sa Spaskim, Taljem, Gurgenidzeom i Nejem. Šura Koroljeva znala je sve o privatnim životima šahista – o zdravlju njihovih supruga, rođendanima njihove djece, godišnjicama i porodičnim slavljima.

Svake večeri iz stotinu grudi odjeknulo bi žalosno „ah!“, kada bi tačno u jedanaest, na opšte razočarenje, nakon što bi nekoliko puta ponovila upozorenje da je vrijeme za zatvaranje i da će Klub sutra ponovo biti otvoren, Šura Koroljeva donijela radikalnu odluku da ugasi svjetla. Još nekoliko minuta bilo je moguće u mraku pomicati figure dodirom, a negdje u daljini moglo se čuti kuckanje šahovskih satova, ali bi se postepeno sve utišalo, posljednji posjetioci bi se spustili niz mramorno stepenište, garderoberke bi dolje stajale držeći gomile posljednjih kaputa, a gomile ljudi bi se razilazile prema metro stanicama i trolejbuskim stajalištima.

Kada bi velika šahovska zajednica naveče stizala u Klub, zajedno s kaputima u garderobu ostavljali bi i stroge podjele, starosne kategorije i profesionalne razlike koje su prožimale društvo.

Ovdje više nisu bili knjigovođa koji čitav dan okreće ručicu kalkulatora, niti direktor medicinskih službi, niti svjetski poznati naučnik, niti dječak koji cijeli dan pati u školi iščekujući večernju sreću.

Za njih je Klub bio praznik – ta lijepa izdvojena zgrada u centru Moskve, s mramornim stepeništem, salom osvijetljenom kristalnim lusterom, s ukrasima na štukaturama plafona, trakom tepiha na parketnom podu i starim kaminom. To je bio njihov Carlton Club u ulici St James, gdje su mogli dolaziti svake večeri, vidjeti poznata lica i provesti veče u razonodi koju su voljeli.

A činjenica da su u biblioteci Carlton Cluba visili portreti uglednih članova poput Gladstona i Churchilla, dok je na ulazu u ovaj Klub posjetioce dočekivala velika slika Brežnjeva kako grli svjetskog prvaka Karpova, kakve je to uopšte imalo veze? I kakve je veze imalo to što su, za razliku od članova londonskog kluba koji su dolazili svojim automobilima iz svojih kuća u Hampsteadu, oni stizali u svoj Klub metroom iz jednosobnog stana, prljavog zajedničkog bloka ili studentskog doma? Ovdje na stepeništu mogao si sresti živog Petrosjana, u patikama i sportskoj majici, koji se vratio u Moskvu sa svoje dače i svratio na trenutak u zgradu na Gogoljevom bulevaru. Ili vidjeti Lilientala, da, da, baš tog Lilientala koji je žrtvovao kraljicu protiv velikog Kapablanke, a pored njega Salo Flora sitnih koraka, čiji je članak „Veliki Miša i mali Miša“ tog dana bio pročitan u časopisu Ognjok. A ako si imao pravu sreću, mogao si vidjeti samog Talja, i – nezaboravan dan – provesti čitavo veče gotovo pored njega dok je igrao blic, pa mu čak ponuditi cigaretu kad bi mu ponestalo njegovih.

Igrali su šah, posvećujući mu sve svoje slobodno vrijeme, ne radi honorara, ugleda, priznanja ili uspjeha, već isključivo i jedino radi samog šaha. Svi su bili jednaki pred tablom sa 64 polja, pred još nerazjašnjenim šahom iz prošlog stoljeća.

Iz svijeta manipulisanih informacija, sastanaka i sindikalnih odbora prelazili su u iskren, čist svijet, u kojem su ishod odlučivali samo vještina i talent. A oni koji su udisali taj šahovski vazduh bili su zauvijek obilježeni nekim posebnim znakom koji ih čak i sada, na početku novog stoljeća, razlikuje od drugih.

-Nastaviće se-