
2003 New in Chess Alkmaar
Klub
Na fasadi zgrade s brojem četrnaest na Gogoljevom bulevaru stoji ploča koja kaže da je ovo Centralni šahovski dom nazvan po Botviniku. To je sada njegov službeni naziv, ali ga svi i dalje jednostavno zovu „Klub“. Zgrada se nalazi u jednom od najljepših dijelova Moskve. Preko puta bulevara počinju ulice Starog Arbata, gdje je gotovo svaka kuća dio istorije.
Odvojena kuća na Gogoljevom bulevaru takođe ima dugu i bogatu historiju. Krajem devetnaestog vijeka pripadala je barunici Nadeždi Filaretovnoj fon Mek, strastvenoj pokroviteljici muzike, čija je godišnja stipendija oslobodila Petra Iljiča Čajkovskog svih materijalnih briga.
Nakon Ruske revolucije, zgrada je nacionalizovana, a tokom 1920-ih u njoj je bio smješten Vrhovni sud Republike, institucija veoma udaljena od šaha, iako je državni tužilac i narodni komesar pravde, Nikolaj Vasiljevič Kriljenko, ujedno bio i šef sovjetskog šaha te veliki zagovornik te igre.
Tokom 1930-ih, sve do početka rata, zgrada je pružala utočište političkim emigrantima – francuskim, poljskim, bugarskim i njemačkim komunistima i njihovim porodicama. Među njima je bio i Markus Wolf, tada poznat kao Miša Volkov, budući svemoćni šef istočnonjemačke tajne službe.
Posle rata, kuću na Gogoljevom bulevaru zauzela je organizacija koja se bavila eksploatacijom prirodnih resursa Dalekog istoka – Magadana i Kolime. Nosila je neupadljiv naziv „Dalstroj“, što doslovno znači „daleka gradnja“, ali je u stvari bila jedna od podružnica Gulaga. Nakon Staljinove smrti broj ljudi osuđenih na prisilni rad se smanjio, a pod Hruščovom vladavinom organizacija je počela propadati.
Dana 18. avgusta 1956. godine, kuća na Gogoljevom bulevaru postala je Centralni šahovski klub SSSR-a. Prvi direktor bio je Boris Pavlovič Naglis, a opšte je priznato da su godine njegove uprave (1957–1970) bile najbolje u istoriji kluba. Naglis je bio poznat po strogoj dnevnoj rutini. Dolazio bi na posao oko jedanaest sati, a prvo bi odigrao nekoliko brzopoteznih partija, uz šale i smijeh.
Tokom ovih partija Naglisu su donosili dokumente koje bi potpisivao, pokušavajući da se ne odvoji od igre. Boris Pavlovič je uvijek išao kući na ručak, ali bi brzopotezne partije nastavljale i u njegovom odsustvu.
Jednom prilikom Jurij Vasilčuk, predsjednik Moskovske šahovske federacije, neprestano je gubio partiju za partijom protiv jednog sitnog mladića, skromno odjevenog u provincijskom stilu. Na kraju je Vasilčuk upitao mladića za ime. „Zovem se Tolja Karpov“, stigao je brz odgovor.
Oko pet sati popodne Naglis bi se vraćao u Klub – mirišući na kolonjsku vodu, uvijek u ispeglanoj košulji i sa kravatom – i ostajao bi tamo do kasno uveče.
Kakvi su se samo turniri i mečevi igrali u Klubu u to vrijeme! Spartakijade i mečevi kandidata, prvenstva Moskve i sportskih društava, kao i čuveni mečevi na četrdeset tabli između timova Moskve i Lenjingrada, gdje su svjetski prvak i bivši svjetski prvaci često igrali na prvim tablama.
Naravno, tu su bila i prvenstva samog kluba, sa sekcijama koje su se održavale nedjeljom i srijedom ili subotom i četvrtkom, u kojima su učestvovale stotine igrača. Podrazumijevalo se da na ovim turnirima nije bilo nikakvih nagrada. Jedina nagrada koju je pobjednik mogao očekivati bila je učešće na turniru s majstorskom normom. Zatim je pobjednik takvog turnira mogao sanjati o pravoj bajkovitoj nagradi: učešću na nekom od međunarodnih turnira koji su se redovno održavali unutar zidina Kluba.
-Nastaviće se-