
2003 New in Chess Alkmaar
30.nastavak
Naravno, Vaganjan je morao uzimati u obzir norme i pravila Sovjetskog Saveza, ali njegov stav prema njima podsećao je na pristup Mihaila Talja: pravila su postojala, ali su ostajala u pozadini, bez uticaja na njegovu ličnost. Jednostavno ih je prihvatao kao dio stvarnosti i ostajao vjeran sebi u svim okolnostima. Kao i mnogi u to vrijeme, njegov svakodnevni kontakt sa sovjetskim sistemom svodio se na čitanje novina Sovjetski sport.

Tokom Šahovske olimpijade u Buenos Airesu 1978. godine, krišom je čitao knjigu Aleksandra Solženjicina, a svaki put kad bi okrenuo stranicu, tiho bi komentarisao: „Da, prilično je haotično.“ Njegov stav prema životu bio je racionalan i pronicljiv, a shvatao je motive, akcije i ciljeve ljudi unutar sovjetskog sistema. Ništa ga nije moglo iznenaditi, iako niko, pa ni on, nije mogao da zamisli da će za samo trinaest godina ta moćna država nestati, da će on živjeti u malom njemačkom gradu, da će mu komšija biti Mihail Talj, i da će mala Jermenija, nakon što stekne nezavisnost, biti suočena s velikim problemima koji ni danas nisu riješeni.
Danas Vaganjan živi u Njemačkoj, u blizini Kelna, sa suprugom i dvoje djece. Ovo je njegova deseta sezona igranja za Porz klub u Bundesligi. To je njegov glavni, zapravo jedini redovni turnir. Tu su još i partije u Holandskom timskom šampionatu, te povremeni nastupi na drugim mjestima. Ne može se sjetiti kada je posljednji put igrao na zatvorenom turniru. Kao i većina velemajstora starije generacije, on koristi računar samo kao bazu podataka. Više ne proučava igru, osim što prati dešavanja na aktuelnim turnirima. Nema više ništa da nauči. „Šah koji smo igrali jednostavno više ne postoji,“ rekao je jednom Borisu Gulku. Kao i u mladosti, on ne pobjeđuje partije u otvaranju. I igranje bijelim figurama ne garantuje mu često prednost. Ipak, njegovi rezultati su stabilni: svake sezone postigne oko 80 posto u svojim partijama za Porz, a uspjeh kluba u velikoj mjeri zavisi od njega. Ponekad još uvijek igra partije nevjerovatnog stila i vještine. Ali ne uvijek. Ne uvijek. Samo kad je u pravom raspoloženju i kad osjeća želju za igrom. Još uvijek igra za Jermeniju na Olimpijadama i uživa u vremenu provedenom tamo: toliko toga ga povezuje s Erevanom. Njegova djeca govore jermenski, ruski i njemački, ali Rafik sam preferira da se drži svojih prva dva jezika – nikada nije uspio da se navikne na njemački, niti se trudi da ga nauči. Njegov sin igra šah, ali ne takmičarski. Vaganjan i njegova žena (koja je takođe šahistkinja, ali nije ozbiljno igrala godinama) nisu zainteresovani da podstiču ili tjeraju sina. „Danas to nije profesija. U većini slučajeva to je samo naporan rad, slabo plaćen, a provesti čitav život radeći to… “ kaže Vaganjan, a u njegovom glasu se čuju ehoi Lesinga koji je sreo profesionalnog hornista i pitao se: „Kako možeš provesti cijeli život grizući komad drveta sa rupama?“
Vaganjan je itekako svjestan da je, čak i u starim vremenima, pedeseta bila kritična dob za šahiste, a da je to još više tačno danas, u ovom dobu potpune intenzifikacije igre. On je davno započeo silazak s vrhunca, ali to sa sobom nosi vlastite užitke. Više nema žurbe. Možete ostati u svom udobnom zaklonu i gledati mladiće kako se bore da dođu do vrha. Kada govori o njima, u njegovom glasu nema nijednog traga zavisti: on je kušao slatki ukus slave i nema iluzija o tome. Opušteno o tome govori, to ga ne uznemirava, možda zato što je mnogo teže napraviti prostor za novu generaciju kada ste u svojim tridesetim, nego kada ćete uskoro kročiti u šestu deceniju. Opasnost koja vreba mnoge ljude kako starije – zamka preuzimanja neke društveno odgovorne uloge – nije ona koja prijeti Vaganjanu.
Ima karakterističan način govora, sa rastućom intonacijom na kraju svake rečenice, kao da je ljut na nekog ili se žali na nešto. Njegov glas je odmah prepoznatljiv. „To je Vaganjan“, rekao je Timman jednom kad smo se približavali sobi koja je bila rezervisana za takmičare na Interpolis turniru, i čuli nečiji smeh koji je dolazio iz nje. Takođe čujem njegov glas dok se prisjećam fragmenata razgovora koje smo vodili o šahu i životu.
„Ne, nikada nisam imao jednog posebnog šahovskog idola. Iako sam imao uzor – Fišera. Poznavao sam sve njegove partije, bio sam zaljubljen u njegovu igru. Kao i on, trudio sam se da nikada ne ponudim remi, uvijek sam igrao do kraja. I Bronštajn! Kakav igrač! I Korčnoj na vrhuncu svoje snage!“
-Nastaviće se-