2003 New in Chess Alkmaar
26.nastavak
Posljednji period njegovog života bio je težak. Nedostaci, koji su u mladosti bili prikriveni optimizmom i energijom, postajali su sve očigledniji u starosti. U njegovom slučaju to se dogodilo na pozadini teške, iscrpljujuće bolesti: nivo šećera u njegovoj krvi prelazio je sve dozvoljene granice. Više nije mogao da pije: glava bi mu počela da se vrti nakon prve čaše. Više se nije mogao koncentrisati na tablu, a njegova ruka, koja je prethodno birala potrebna polja za njegove figure, sada bi ih slala u preuranjene, kavaljerske napade, kojima su njegovi protivnici lako parirali. Lutikovljevi napadi na šahovskoj tabli počeli su više podsjećati na avanture, čija je žrtva postao on sam.
Nakon poraza nije bio naviknut da sjedi, ližući rane. „Shvatam da nakon poraza treba igrati uzdržano. Ali sve moje dobre namjere odmah nestanu kada sjednem za tablu i nevoljno se sjetim neuspjeha od prethodnog dana“, sam je priznao. Uloga otvaranja postajala je sve važnija, a ovaj dio igre nije bio njegova jaka strana, čak ni u najboljim vremenima. A sve više u njegovim riječima mogao se čuti i nezadovoljstvo načinom na koji vodi život.
Osim toga, Lutikov jednostavno nije imao sredstva za život: ovo je sudbina koja čeka mnoge profesionalne šahiste koji nisu među elitom, bez obzira na zemlju u kojoj žive. Društvo ne smatra šah profesijom, a sve posljedice izbora te profesije snosi sam igrač. Lutikov nikada nije primao stipendiju od države. U njegovoj radnoj knjižici bilo je navedeno nekoliko zanimanja: učitelj, sportski instruktor, trener, ali praktično čitav život bio je profesionalni šahista. To je bila jedina stvar koju je znao da radi – da igra šah.
Paradoks je bio u tome što je, iako profesionalni šahista, istovremeno u svom odnosu prema igri ostao čisti amater, posebno ako profesionalizam u sportu posmatramo kroz definiciju dekana sovjetskog nogometa, Andreja Starostina: amater troši svoju zaradu na piće, dok profesionalac polaže svoju ušteđevinu u banku.
Uvijek je sebe smatrao isključivo turnirskim igračem. Čak i kada je već bio daleko od svoje najbolje forme, nastavljao je da se nada: „Život šahiste ne završava se jednim turnirom, ma koliko on bio zanimljiv. On stalno mora razmišljati o novim takmičenjima i pripremati se za nove bitke. Šah nam pruža takmičarsku dugovječnost, i još uvijek se nadam da ću igrati na nekoliko velikih velemajstorskih turnira.“
U potrazi za boljim stanovanjem i životnim uslovima, prelazio je hiljade kilometara širom nekada ogromne zemlje. Lenjingrad, Čeljabinsk, Novosibirsk, Tiraspolj, Jaroslavlj, Anapa, i ponovo Tiraspolj. Ovo su tačke gdje se Anatolij Lutikov zaustavljao u svom nomadskom životu. Svaki put je mislio da će na novom mjestu sve krenuti kako treba. Turniri na kojima je učestvovao postajali su sve slabiji, baš kao i njegovi rezultati na njima.
U gladnom, posleratnom Lenjingradu, petnaestogodišnji dječak sanjao je: dajte mi tiganj prženih krompira i pobijediću bilo koga! Nije mu bilo suđeno da se popne na sam vrh šahovskog svijeta, ali oni koji su to uspjeli znali su vrlo dobro da je on, Anatolij Lutikov, mogao da pobijedii bilo koga. Postao je velemajstor šaha, a posebno velemajstor napada. Više puta je razbijao pozicije Talja i Korčnoja, a pobjeđivao je i velike igrače poput Keresa, Bronštajna, Gelera, Polugajevskog, Tajmanova, Averbaha i Nežmetdinova.
Anatolij Stepanovič Lutikov preminuo je u Tiraspolju 1989. godine.
Maj 2002.
-Nastaviće se tekstom o Vaganjanu-