
2003 New in Chess Alkmaar
19.nastavak
Često je govorio o svojoj supruzi. Poslednjeg ljeta, sjedeći u maloj bašti moje kuće, uzdahnuo je: „Imaš jako lijepo mjesto. Šteta je samo što sada moja Ira nije ovdje. Ne znaš, ali ona bi odmah znala da kaže kako se zove ova biljka, i ona tamo.“
Nakon njegove smrti, Iraida Bagirova mi je rekla: „Mogao mi je reći da me voli, mene, staricu. Ali sada, kada ga više nema, želim njemu reći da ga volim, jer to nikada nisam uradila, a sada više ne mogu.“
Nakon što se Bagirov preselio u Rigu, praktično su svi latvijski šahisti prošli kroz njegove ruke: Vitolinš, Lanka, Šabalov, koji je tada živio u Latviji, i Širov.
Aleksej Širov se prisjeća:
„Vladimir Konstantinovič Bagirov bio je moj trener nekoliko godina, u periodu od 1986. do 1989. Kada bi negdje putovali, uvijek bi odsjeli u istoj hotelskoj sobi. Tako je bilo u Moskvi, kada smo Piket i ja učili kod Botvinika, kao i na Svjetskom kadetskom prvenstvu, a isto tako i na drugim turnirima. Kasnije sam počeo raditi sa Lankom, pa se moj odnos učitelj-učenik sa Bagirovom više promijenio u kolegijalni, ali naši odnosi su uvijek ostali vrlo dobri.“
Bio je briljantan analitičar i imao je izvanredno razumijevanje igre. Bagirovljeve procjene u analizi bile su kao povlačenje završne linije – njegova riječ je bila posljednja.“
U posljednjim godinama života stekao je novu frazu: „Koga to sada zanima?“ – retorički bi pitao kao odgovor na moja pitanja ako su mu se činila naivnim ili apsurdnim.
„Razmisli šta govoriš. O kakvim zaslugama za latvijske šahiste pričamo? Koga to sada zanima? Ako je Koblenz, koji je i rođen u Rigi i govorio latvijski, mogao biti izbačen iz Federacije, kakve zasluge ja mogu imati?“
Često smo razgovarali telefonom. Bagirov je redovno pisao teorijske članke za New In Chess Yearbook, a kvalitet tih članaka je uvijek bio veoma visok. Viđali smo se na Olimpijadama, ali češće u mojoj kući u Amsterdamu, kada bi navratio nakon završetka nekog open turnira u Holandiji.
U starim vremenima, kada bi putovao u inostranstvo, iskusno oko carinika gotovo bi ga uvijek izdvojilo iz mase, i on bi odlazio na pregled, bacajući pogled na svoje kolege šahiste koji su slobodno napuštali aerodromsku salu: „Nisam ni očekivao ništa drugo…“
Sada je putovao po Evropi isključivo vozom ili autobusom. Postalo je preskupo letjeti. Jednom je rekao: „Već sam zaboravio put do aerodroma; ne sjećam se kada sam posljednji put letio.“ Obično bih Volođu dočekivao na stanici i odmah bih ga prepoznao. Bilo ga je teško ne primijetiti. Čak i u egzotičnom vrtlogu Amsterdama, njegov izgled se izdvajao. Nabacio je na težini i osijedio, ali je zadržao svoj impozantan držanje. Sada je ličio na nekog indijskog gurua, ili, kad bi se ošišao kratko, podsjećao je na Šona Konerija u jednoj od njegovih kasnijih uloga.
Inače, Bagirov je izgledao poput svakog običnog učesnika open šahovskih turnira. Bio bi odjeven prema sezoni – gornji dio trenerke i patike, a u hladnijim periodima nosio je kapu. U rukama je gotovo uvijek imao veliku sportsku torbu. Osim uobičajenih stvari, u torbi se nalazilo sve što je potrebno jednom putujućem šahisti: grijač za pripremu čaja ili kafe, prijenosni kompjuter, nekoliko svezaka pretrpanih varijantama i analizama otvaranja, magnetna šahovska tabla proizvedena u Rigi, njegov stalni saputnik na svim putovanjima, nekoliko paketa latvijskih cigareta i velika plastična flaša vode.
-Nastaviće se-