
Zasluženi trener SSSR-a Vladimir Grigorjevič Zak rođen je 11. februara 1913. godine.
Među njegovim učenicima su bivši svjetski prvak Boris Spaski, učesnik meča za titulu svjetskog prvaka Viktor Korčnoj, velemajstori Gata Kamski, Larisa Volpert, Valerij Salov, Genna Sosonko, Aleksej Jermolinski, Aleksandar Kočijev, Mark Ceitlin i Aleksandar Fišbejn.
Učenici o Zaku
Boris Spaski:
„Godine 1946. počeo sam dolaziti kod njega u Pionirski dom, ali ne samo tamo. Radio je sa mnom i privatno, kod kuće, individualno. Tako je uvijek radio kada bi prepoznao talentovanog učenika. Time je živio, gorio od strasti – naravno, mogao je i pogriješiti, ali je radio puno, često i na vlastitu štetu, zanemarujući svoju porodicu… Često bih ostajao kod njih, ručao.
Ali nije me učio samo šahu. Prvi put u životu bio sam u operi upravo s njim. Ljubav prema operi zadržao sam do danas i sada imam veliku kolekciju opernih snimaka. Dakle, i tome je Vladimir Grigorjevič dao svoj doprinos…
Učinio je za mene još jednu ogromnu stvar. Zahvaljujući Zaku i Levenfišu, koji je krajem četrdesetih radio u Sportskom komitetu, počeo sam primati stipendiju. To je za moju porodicu značilo izuzetno mnogo, omogućilo nam je da malo odahnemo. Samo zbog toga beskrajno sam mu zahvalan.“
Viktor Korčnoj:
„Odrastao sam bez oca – poginuo je na frontu, a Zak mi je u mnogočemu bio poput oca. Dolazio sam mu kući, bio sam dio porodice, on me oblikovao kao čovjeka. Moglo bi se reći da je bio pravi lenjingradski intelektualac. Pratio sam njegove manire – na primjer, i danas mi je teško proći pored poznanika s kapom na glavi a da je ne skinem. To sam vidio kod njega – možda sitnica, ali ipak… Učinio je mnogo za moje vaspitanje.“
Genna Sosonko:
„Dobar učitelj objašnjava. Izuzetan učitelj pokazuje. Veliki učitelj inspiriše. Vladimir Grigorjevič Zak bio je veliki učitelj šaha.
Sam je kasnije rekao: ‘Jednostavno sam imao sreće s učenicima. Sve je zavisilo samo od njih. Da nisu željeli da igraju, ja ne bih mogao ništa uraditi.’“
Aleksej Junejev:
„U svojoj knjizi Putevi usavršavanja Vladimir Grigorjevič je čitavo jedno poglavlje posvetio specifičnostima trenerskog rada, njegovim pravima i obavezama. Za razliku od drugih dijelova ove knjige i svih Zakovih radova, to poglavlje prožeto je pesimizmom o teškom životu trenera.
‘…Mračnih dana u trenerskom radu ima mnogo više… O nama ne sude prema našem trudu, već prema rezultatima…’
Ove i slične sumorne, ali iskrene misli, ako me nisu potresle, onda su me sigurno iznenadile. Tada još nisam imao nikakvu predstavu o sudbini trenera. Sada, iz vlastitog iskustva, ne mogu a da se ne složim sa svojim učiteljem. Međutim, siguran sam da Vladimir Grigorjevič nije imao razloga da bude nezadovoljan ni svojim radom, ni njegovim rezultatima, čak ni uz svoju visoku samokritičnost. Doprinos koji je dao razvoju dječjeg šaha u našem gradu, uspjesima lenjingradske škole i jačanju njenog ugleda – neprocjenjiv je. Njegovi konkretni rezultati bili bi dovoljni za mnoge šahovske pedagoge i trenere.“
*********
Bačurov:
Od 1990. godine do same smrti Vladimira Grigorjeviča Zaka 1994. godine radio sam zajedno s njim u SDJUŠOR-u pri SPbGU.
Sjećam se, jednom ga pitam:
„Vladimire Grigorjeviču, imam talentovanog dječaka, ali uopšte ne razmišlja, odmah odigra potez. Šta da radim?“
Zak odgovara:
„Proći će. Evo, imao sam jednog učenika – Borju Spaskog, i on je tako potezao, ali kod njega je prošlo.“
„Hvala, Vladimire Grigorjeviču“, zahvalim mu se.
Tada je malo razmislio i dodao:
„A možda i ne prođe. Imao sam i učenika – Sašu Kočijeva, kod njega nije prošlo.“
Velemajstor Aleksandar Kočijev bio je prvak Evrope u juniorskoj konkurenciji i svjetski prvak u omladinskoj kategoriji (kao član reprezentacije SSSR-a).
Ili, zamolim Zaka da pogleda partiju mog učenika. On analizira, dječak nešto pokušava da dokaže. Zak komentariše sa svojim tipičnim izrekama:
„Možda si u pravu (“prav”).“
Dječak ponosno pogleda sve oko sebe – sam Zak ga je pohvalio! Ali tada Vladimir Grigorjevič odigra odgovor i kaže:
„A možda si i lav!“
Dječak pogleda poziciju i umalo ne zaplače – vrijeme je za predaju. Ali, Zak je tada imao 80 godina, na njega se nije moglo ljutiti.
Iako su o njegovom karakteru kružile legende. Jednom je kolegi (ne meni) rekao da s njim godinu dana neće razgovarati. Zovu tog kolegu, Zak podiže slušalicu i suvo kaže:
„Recite Borisu Josifoviču da ga neko traži.“
Boris Josifovič mu nudi čaj, Zak se okreće na drugu stranu. I tako čitavu godinu. A onda, iznenada:
„Borise Josifoviču, vaš dječak uopšte ne zna da igra Kraljev gambit!“ Svi su bili u šoku, najviše sam Boris Josifovič – Zak je progovorio s njim! Pogledali su u kalendar – tačno je prošla godina.
(Preneseno sa Telegrama)