2003 New in Chess Alkmaar
2.nastavak
Predgovor
U predgovoru knjige, čitalac i pisac gledaju u suprotnim pravcima. Za čitaoca, knjiga je smještena u budućnosti. Za pisca, ona je u prošlosti. A prošlost je ono o čemu se radi u ovoj knjizi. O istoriji šaha i ljudima iz šahovskog svijeta.
Prošavši put tokom vijekova, šah je potpuno promijenio svoju početnu sliku kao ugodan način da radži kada mu je dosadno provede vrijeme. Moto Kraljevskog pozorišta u Kopenhagenu – „Ne samo za zabavu“ – može se primijeniti na moderni šah. Dok za milione šahovskih ljubitelja šah ostaje samo igra, na višim nivoima postao je sport i nauka, a ono što je preostalo umjetničko zapravo je samo jedno: vješt način korišćenja dostignuća moderne tehnologije.
U mnogim područjima života – muzici, književnosti, politici – kada neko postane poznat, može počivati na lovorikama: njegova reputacija radi za njega. Šah je drugačiji: procjenjuju vas samo po vašim trenutnim dostignućima, a ne po starim. U šahu nema lažnih heroja; nemoguće je danas otkriti zvijezdu koja je živjela u isto vrijeme kad i Kapablanka, a da je nju njena generacija previdjela, i nemoguće je diskreditovati izvanrednog igrača – jer se reputacija igrača dokazuje isključivo kvalitetom njegovih partija i rezultatima. Šah zahtijeva stalni trud, igrač mora neprestano dokazivati svoj nivo i reputaciju. Zato je šah na najvišem nivou uvijek bio težak, ako ne i iscrpljujući posao.
Već 1930-ih Huizinga je napisao da, iako je šah sve ozbiljnija i zato surovija igra, on ipak ostaje igra. Danas je postao sport više nego ikada ranije. Što je sport statičniji, to su razvijeniji načini za analizu svih mogućih situacija i pozicija, a šah je najupečatljiviji primjer takvog sporta. Informacijska eksplozija, sa kojom smo svi dobro upoznati, u posljednjoj deceniji značajno je uticala i na šah.
Stotine partija, odigranih na brojnim turnirima, postaju opštepoznate u roku od nekoliko sati nakon odigravanja, a često se prenose uživo. Šah se temeljito istražuje i analizira uz pomoć računara. Romantične freske koje su nekada krasile šah uklonjene su, otkrivajući brojne nedostatke. Čarolija šaha je uklonjena, i za mene ostaje veliko pitanje da li će ikada biti moguće vratiti je.
Kada pregledam partije velikih starih majstora i uporedim ih s modernim partijama, imam utisak da su ruševine ljepote čak upečatljivije od same ljepote. Koliko god impresivne bile moderne građevine od stakla i betona, ruševine Pompeje nisu ništa manje impresivne. Nemoguće je reći koja je muzika „bolja“ – stara ili moderna – i na isti način ne možemo reći koji šah nam pruža više zadovoljstva – Grekov, Morfijev, Štajnicov, Kapablankin, Taljev ili Kasparovljev. Ali, na sreću, šah je vrlo raznovrstan i različiti ljudi u njemu vole različite stvari.
Vrlo je teško pravedno suditi o događajima od prije dvadeset, trideset ili četrdeset godina iz perspektive sadašnjeg vremena. Stvarnosti života su vrlo fleksibilne i prolazne. Ovo posebno važi kada govorimo o sovjetskim vremenima, njihovim pravilima i zakonima – bilo zvaničnim ili nepisanim.
Kada razmišljam o sovjetskom šahu i nekim njegovim konceptima koji s godinama postaju sve nejasniji, a ponekad čak i neshvatljivi za nove generacije, pitam se da li je zaista neophodno očuvati uspomene na ovo relativno usko područje naše kulture? Mislim da odgovor na ovo pitanje može biti samo potvrdan. Nema sumnje da je svako ljudsko iskustvo vrijedno analize i sistematizacije, uključujući i to specifično iskustvo na kojem se temelji moderni šah. Ovo nam omogućava donošenje zaključaka ne samo o igri samoj, već i o sistemu koji je omogućio njen razvoj.
Kada je Herz proučavao teoriju elektromagnetne svjetlosti, rekao je da matematičke formule imaju svoj sopstveni život. Isto važi i za šah, za njegovu ljepotu i logiku. Šah je inteligentniji od nas – ili čak inteligentniji od svog tvorca.
Moderni šah ne može postojati bez oslanjanja na „francuske krivulje“ prošlosti. Pokušao sam da vam ispričam o ljudima koji su stvorili te krivulje. Želio sam da njihova imena zapišem u pjesku prije nego što ih talasi zauvijek izbrišu i nestanu u okeanu kompjuterskog šaha 21. vijeka. Mnoge od ljudi o kojima pišem upoznao sam lično dok sam fizički još živeo u Lenjingradu, ali sam duhovno već emigrirao na Zapad. Dakle, riječi koje ćete pročitati napisane su u drugoj polovini mog života, jer u vrijeme kada su se događaji odigravali imao sam samo nejasne osjećaje koje tada nisam bio sposoban adekvatno izraziti riječima.
Kada sam, prije više od trideset godina, napustio Sovjetski Savez, želio sam što prije ostaviti prošlost iza sebe. Ali tek kada sam zapečatio prošlost, shvatio sam razliku između onoga od čega sam pokušavao da pobjegnem i onoga za čim sam žalio što sam ostavio. Za one koji su ostali u SSSR-u postao sam neobična pojava: u suprotnosti sa tužnom izrekom Saadija: „Neki su umrli, drugi lutaju daleko.“ Za mnoge sam bio i daleki prijatelj i pokojnik.
Moj život u Lenjingradu razvijao se poput beskrajne trake, ali sada imam osećaj da vrijeme za mene prolazi mnogo brže. Vjerovatno je to osjećaj koji svi imaju kako se bliže kraju svog „puta“ … Kao pješčani sat koji je dugo korišćen, čiji je stisak u sredini postao širi, pa pjesak sada pada brže nego kada je bio nov. Na kraju života, manje osjećamo da starimo, a više da svijet oko nas postaje mlađi. Ovo posebno važi za šahovski svijet. Paradoks je da šah postaje sve složeniji – ali ličnosti šahista postaju sve primitivnije. Vjerovatno je razlog to što šah na najvišem nivou zahtjeva toliko vremena i truda da ne ostavlja mnogo prostora za druge aktivnosti i hobije.
U ovoj knjizi takođe govorim o ljudima koje sam upoznao tek nakon što sam se preselio na Zapad. Pokušao sam da te ljude opišem ne samo iz perspektive šaha, već i kroz njihove odnose s drugim ljudima i društvom, koje je vrlo različito od onog koje sam iskusio u prvoj polovini svog života.
Pokušao sam da prikažem šta ih brine, kakvi su u komunikaciji s drugim ljudima, kakve greške prave, kakve trikove koriste da bi postigli svoje ciljeve – što nije ništa manje zanimljivo od njihovih partija. Dok sam pisao o drugim ljudima, ponovo sam otkrivao sebe i prevazilazio prirodnu neprijatnost koju svi osjećamo kada treba da govorimo o sebi.
U hijerarhiji savremenih vrijednosti, šah zauzima skromno, veoma skromno mjesto u poređenju s literaturom, muzikom, pa čak i gotovo svim drugim sportovima. Pored toga, buduće perspektive šaha uopšte nisu jasne. Ali pokušavati predvidjeti budućnost je besmisleno: mogu nas zadesiti iznenađenja o kojima ni pesimisti ni optimisti ne bi mogli sanjati ni u najluđim snovima. Zato sam pisao o prošlosti šaha, ali u toj prošlosti naći ćete mnoga nova i neočekivana otkrića.
Amsterdam, jul 2003.
-Nastaviće se-