2006 New in Chess Alkmaar
65.nastavak
Zvuči strašno – znam – ali volim biti ovdje. Kada odeš, shvatiš da su tvoji problemi relativni; prije samo sat vremena su se činili tako važnim, ali nestanu negdje, smanjujući se na veličinu dugmadi. Svi tvoji problemi kao da su oprani i – tako su ljudi – nešto što podsjeća na osjećaj sreće iz dubine duše počinje se javljati: ali mi smo živi. Mi smo živi i možemo samo prošetati ulicom i gledati oblake, a imamo sve, u poređenju s onima koji su ostali u domu koji smo upravo napustili.
Sve.
On mnogo spava, a naveče gleda televiziju. Svake nedjelje kuca svoju kolumnu. Često samo gleda na ulicu; ponekad, kroz prozor naspram njega, vidi gospođu Euwe: ovo je stan u kojem je bivši svjetski šampion živio poslednjih dvadeset godina. Gospođa Euwe mu je jednom napisala pismo u kojem ga je savjetovala, u njegovom trenutnom stanju, da razmotri hrišćanstvo.
Vrata njegove sobe su otvorena, a sada je on sam u svom invalidskim kolici. Na oku ima crnu zakrpu, inače sve što pogleda pojavljuje mu se u duplikatu. To ga čini da liči na starog pirata. Na stolu se nalazi šahovska garnitura i pola pojedene čokolade. Donosim mu još jednu. Pozdravljamo se. On govori s teškoćama. Ponekad, tokom posjete, iznenada bi oštro rekao: „Sad ću jesti.” To je značilo da je tvoja posjeta završena i da možeš otići – Hein je više volio jesti sam jer mu je svaki fizički proces bio težak.
Razgovaramo o šahovskim novostima. On je u toku s najnovijim događajima. Berry Withuis, njegov redovni kolega sa simultanki i partner u bezbrojnim blic partijama, dolazi da ga posjeti svake subote s vijestima s najnovijih turnira. Prije mjesec dana, Withuis je odlučio da se našali i počeo je analizirati partije iz polufinala državnog prvenstva za žene. „Kakvi su ovo paceri?“ upitao je Donner, nezainteresovan za takve partije. Počinjem da mu pokazujem svoju partiju protiv Nigela Shorta s Hoogoven turnira. „Zar možeš tako igrati?“
Hein kritikuje moj otvaranje. Ostavljamo šah po strani. Počinje se smrkavati.
„Sad često imam snove. Nedavno sam sanjao da mogu ponovo da hodam, i morali su me vezati za krevet da spriječe neku nesreću. Ovo je moje posljednje utočište… Mulisch kaže da mogu živjeti još decenijama u ovakvom stanju. Veoma nevjerovatno. Potpuno sam svjestan da sam u posljednjoj fazi svog života. Još godinu, možda dvije, u najboljem slučaju. Nekad sam pušio više od 100 cigareta dnevno. Malo mi je žao što sam prestao pušiti ’82., jer sada bih mogao prestati bilo koji dan. Sjećam se, jednom sam igrao protiv Milesa.“
„Kada je moj dim odlazio prema njemu, Miles je mahao rukama da rasprši oblak duvanskog dima. Odmah sam pozvao sudiju: ‘Gospodine Miles me ometa, možete li mu reći da to prestane raditi.’ Sada sam i sam protiv pušenja. Pušenje treba zabraniti. Alkohol takođe, naravno; volio sam alkohol, ali nakon pedesete čovjek ne bi trebao mnogo da pije.
Ne želim doživjeti godine mog oca. Tada sam mislio da ću i ja živjeti dugo kao on, ali sada sam zadovoljan sa 59. Prvo 59, pa onda 60; sa 60, mislim, mogu mirno umrijeti…“
-Kraj-
(Tekst je nešto skraćen i nisu prenesena sva poglavlja)