
2006 New in Chess Alkmaar
63.nastavak
Da li su ovdje igrale ulogu sentimentalne ili, naprotiv, finansijske okolnosti – isti kolekcionar bi ponudio visoku cijenu za deset godina – ne sjećam se, ali niko nije slijedio Donnerov primjer.
Postepeno se Donner povukao iz šaha, a imena junaka novih generacija sve češće mu ništa nisu značila. „Čuj,“ upitao je Donner, pokazujući na nekog mladog velemajstora, „taj momak tamo, može li on zaista igrati?“ Pisanje je bilo ono čime se sada želio baviti. Oduvijek je to želio. Prvi put je objavio tekst 1953. godine, a u tom tekstu već možemo pronaći riječi koje nas podsjećaju na kasnijeg Donnera: „Ne pobjeđuje najjači, ni onaj ko objektivno bolje razumije igru, niti filozof, već nemilosrdni, odlučni ratnik, baš kao i u životu.“
Njegovi prvi članci pojavili su se u časopisu koji je izdavao šahovski klub DD iz Haga, za koji je igrao dugi niz godina. Evo komentara iz jedne njegove partije, vrlo tipičnog za Donnerov stil: „Pozicija koja se pojavila na tabli trebala je biti predata od strane svakog igrača koji ima samopoštovanja. Moj protivnik to nije učinio i na kraju je uspio izvući remi, a toliko se stidim ovog ishoda da ću poštedjeti čitaoca i neću navoditi preostale poteze.“
Kada je igrao u inostranstvu, slao je izvještaje o turnirima na kojima je učestvovao novinama i časopisima. Gotovo svi velemajstori su to radili u 19. vijeku i sve do šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka: igrali su na turnirima i pisali o njima. Donner je smatrao da je praotac šahovskog novinarstva bio arapski igrač po imenu Abu–Bakr Mohammad ben Yahya as–Suli, koji je živio u 10. vijeku i „ostavio detaljne zapise o svojim putovanjima i protivnicima za šahovskom tablom koje je porazio. Ti zapisi, u kojima element lažne skromnosti potpuno izostaje, puni su apsolutno nevjerovatnih anegdota i priča, koje je prepisivao iz drugih izvora s užasnim greškama. Ovaj antolog i falsifikator, da to kažemo iskreno, bio je prvi šahovski novinar.“
Bilo bi pogrešno reći da je Donner uvijek tačno ispunjavao svoje novinarske obaveze – bio je previše šahista za to, a rečenica iz jednog od njegovih novinskih članaka sve objašnjava: „Pažljivi čitalac mojih izvještaja je, najvjerovatnije, primijetio da su vijesti s turnira naglo prestale krajem prošle nedjelje. Onaj ko je pogledao rezultate turnira vjerovatno je shvatio razlog za to. Naime, protiv Izraelca Kagana i takođe protiv Austrijanca Holzla bio sam prisiljen podnijeti teške poraze.“ U njegovim pričama gotovo uvijek nailazimo na arhaične ili crkvene riječi i izraze utkane u šahovsku priču, preuzete iz Starog i Novog zavjeta – bez sumnje posljedica njegovog odrastanja u Hagu. Vrlo često ti tekstovi djeluju kao dugi monolozi, izgovoreni za samo jednog slušaoca, ili poput ličnog pisma.
Ono što čitaocu izmiče su njegove facijalne ekspresije, geste i intonacije. Bilo bi pogrešno misliti da su njegovi izvještaji uvijek bili nemarni i puni humora. Često je njegova olovka bila ono što je u rimsko doba bio stilus – čelična, oštro zašiljena olovka za pisanje i za ubijanje, a bilo je dosta onih koji nisu mogli čuti ime Donner a da ne škrguću zubima. Često je pero umakao u otrov i ironiju, a malo je ljudi u šahovskom svijetu koji nisu osjetili tu ironiju usmjerenu prema sebi. Jedino je Euwe za njega uvijek ostao „Grand Maître, Svemoćni i Veliki.“
Nekoliko mjeseci prije Euweove smrti, Donner je s njim otišao u službenu posjetu Jordanu. Na kraljevskom prijemu, dvojica visokih Holanđana bila su uočljiva izdaleka, Euwe u bijelom smokingu, a Donner u crnom. Uz simultanke su morali odigrati i demonstracionu partiju. Prije početka partije, Euwe je želio „dogovoriti“ tok partije sa svojim protivnikom, kako se to često radi u ovakvim situacijama, ali ga je Donner preduhitrio: „Ah, Grand Maître, Veliki i Svemoćni, čak i kad bih htio, jednostavno ne bih mogao dobiti partiju protiv Vas.“ Tokom njihovih života odigrali su popriličan broj partija, ali Donner nikada nije uspio pobijediti Euwea.
Donner je napisao nekoliko šahovskih knjiga; jedna od njih bila je o završnici koju je odlučio riješiti – dva skakača protiv pješaka – jednoj od najkomplikovanijih završnica. U to je vrijeme bio toliko opsjednut ovom temom da je razgovarao isključivo o poljima na kojima pješak treba biti blokiran. Konstantno je koristio ime Trocki, a iako sam ga ispravljao, ukazujući mu da poznati kompozitor studija koji je analizirao ovu rijetku završnicu nema nikakve veze s vođom Oktobarske revolucije, Donner nije mnogo obraćao pažnju na moje primjedbe.
Izraz „rekao bi nešto efektno na račun vlastitog oca“ kao da je izmišljen za njega, ali u jednom slučaju bio je posebno prikladan. „Žurim, žurim,“ mrmljao je Donner ne zastajkujući kada sam ga sreo 2. februara 1981. na Centralnoj stanici u Amsterdamu. „Moj otac je upravo preminuo u Hagu, a…“ ovdje je napravio pauzu kako bih bolje shvatio ostatak rečenice, „možeš li zamisliti, stari nije preživio posljednjih šest sati do svog 90. rođendana, samo šest sati…“ i, zapalivši cigaretu, produžio prema peronu za Hag.
Jednom me je pitao: „Znaš li da postoje unaprijed napisane osmrtnice za poznate ljude u redakcijama novina, čak i dok su još živi? Znam da postoji i moja osmrtnica. Ah, ima samo jedan ja, i kad umrem, neće biti drugog. Znaš, svi veliki ljudi u istoriji bili su poznati samo po svom prvom imenu – Rembrandt, Leonardo, Mikelanđelo. Kad umrem, zvaće me Hein, samo Hein, i svi će znati na koga misle,“ a zatim, ispruživši vrat, imitirao je smijeh: „ha, ha, ha…“
-Nastaviće se-