
2006 New in Chess Alkmaar
62.nastavak
Ovo je bilo vrlo karakteristično za njega: kolosalna koncentracija tokom igre i potpuno uranjanje u svoje misli, u samu partiju. Imao je još jednu osobinu koja je, čini mi se, bila apsolutno neophodna za pobjedu. To je bila vjera u vlastiti izbor plana ili manevra i odlučnost u njegovom sprovođenju.
„Ovo mora uspjeti,“ govorio bi Donner, „mora uspjeti, do đavola.“ Naravno, ta upornost, ta tvrdoglavost u procjeni pozicije i u odbrani svojih ideja često nije odgovarala stvarnom stanju na tabli, ali bila je bolja od sumnje, slabe volje i stalnog preispitivanja, tako uobičajenog među plašljivim dušama koje misle: zašto, o zašto nisam rokirao u prethodnom potezu? Godine 1970. Donner je učestvovao na vrlo jakom turniru u Holandiji. Na njemu su igrali i Spaski, tadašnji svjetski šampion, Botvinik i Larsen.
Turnir se održavao u četiri kola, a Donner je smatran jasnim autsajderom. Berry Withuis prisjeća se da je Donnerovo raspoloženje prije početka prvog kola bilo daleko od smirenog. „S kim sam se ja to upleo?“ uzviknuo je. „Botvinik! Spaski! Svjetski prvaci! A Larsen? Također šampion!“
Ali Donner je uspio obuzdati živce i pokazati svoje najbolje kvalitete – osvojivši 50 posto mogućih poena, zauzeo je čisto drugo mjesto. Na zatvaranju turnira, Max Euwe je izjavio: „Juče smo imali Feyenoord“ (holandski fudbalski klub upravo je osvojio Evropski kup – G. S.), „a danas odajemo počast Donneru!“
Donnera iz šezdesetih godina vidio sam samo na fotografijama, ali one potvrđuju opšti utisak da je Hein tada izgledao veoma mlad, s ružičastim, zaobljenim, gotovo dječjim licem – izgledao je kao prerastao dječak s tijelom Falstafa. Na ulazu u noćni klub u Santa Monici, gdje je otišao s Bentom Larsenom, zaustavili su ga: maloljetnicima nije bio dozvoljen ulaz. „Da, ali već imam 39 godina,“ počeo je da se pravda Donner, a unutra su ga pustili tek na Larsenovu riječ, jer je zapanjeni čuvar primijetio da ljudi obično ne tvrde da su stariji nego što jesu s tolikom razlikom u godinama.
Već tada je počeo primjetno zaobljavati, a do trenutka kada sam ga upoznao, pretvorio se u kolosa s podočnjacima ispod svojih nestašnih, dječjih očiju, bradom koja je počela sijediti i poprilično velikim stomakom – sveukupni utisak podsjećao je na nekog rimskog cara. Sjećam se kako je, gledajući vrlo mladog, mršavog i anđeoskog Jana Timana, predvidio za njega istu zaobljenu figuru koju je on sam razvio. Sve se ostvarilo.
Mnoge stvari koje je Donner rekao bile su zaboravljene, izgubljene, zastarjele ili dokazano netačne. Ali mnoge su se stvari takođe obistinitile. Prije Olimpijade u Haifi 1976. godine, po prvi put u istoriji holandskog šaha održana je grupna trening sesija. Kompanije sportske opreme opskrbile su nas majicama, torbama, trenerkama i patikama. Kada su šahisti jednog dana izašli na fudbalsko igralište, novinari su tom događaju posvetili brojne novinske kolumne, a fotografi i TV snimatelji zauvijek su ga zabilježili na filmu. Donner, koji je jednom rekao da je jedini sport koji voli razgovor, stajao je sa strane s cigaretom u ustima tokom snimanja. Nakon toga je opisao događaj: „Da bih naglasio našu odlučnost i timsku povezanost koja je nastala u tim danima, koristio sam zamjenicu ‘mi’, ali svatko ko me poznaje razumjet će, naravno, koliko je ta komercijalna invazija bila odvratna za mene; ne podnosim fudbal i u dubini svoje duše vjerujem da je šah superiorniji od bilo kojeg fizičkog sporta, iako, s obzirom na subvenciju koju je šahovski savez dobio od ministarstva zaduženog za sport, ne bih trebao ovo glasno izgovarati.“
Holandski tim je za tu Olimpijadu stigao u Izrael vrlo kasno u noći, a organizatori su predložili da ostanemo u hotelu u Herzliji, kako bismo rano ujutro krenuli za Haifu. Hotel je bio pun, pa smo morali provesti nekoliko sati u dvokrevetnim sobama. „Slušaj, Hansi,“ rekao je Donner kada se našao u sobi s Reeom, „vjeruj mi, nemam ništa protiv tebe osobno, ali nikad u životu nisam dijelio hotelsku sobu s muškarcem, pa me, molim te, ispričaj…“
Sljedećeg jutra neki turisti koji su krenuli na rani izlet zurili su zbunjeni u velikog, neobrijanog muškarca koji je spavao u holu hotela, s rukama koje su gotovo dodirivale pod i licem i frizurom cara Klaudija, koji je neočekivano stigao u Svetu Zemlju.
Holandski tim je na toj Olimpijadi u Haifi zauzeo drugo mjesto, samo pola boda iza pobjednika, Amerikanaca. Timman i ja smo pobijedili na prvom i drugom šahovskom stolu, ali u vrlo važnoj partiji protiv Kavaleka nisam uspio pretvoriti veliku prednost u pobjedu. „Želim da plačem kad pogledam tvoju tehniku završnice,“ primijetio je Hein, gledajući igru sa strane, „imam utisak da su u elitnoj KGB školi gdje su te pripremali za emigraciju na Zapad, svi stručnjaci za završnice bili uklonjeni tokom Velikog terora, i da nije bilo nikoga ko bi popunio tvoje praznine u ovom dijelu igre.“
Nakon završne ceremonije vidjeli smo veselog Donnera u predvorju hotela. „Momci,“ rekao je Hein, „ovdje neki lokalni kolekcionar kupuje zlatne i srebrne medalje. Daće dvije hiljade dolara za zlatnu medalju, a petsto za naše srebrne medalje. Svi Amerikanci su već prodali te sitnice, a i ja sam upravo riješio svoju.“ Nisu ga podržali članovi holandskog tima.
-Nastaviće se-