
2006 New in Chess Alkmaar
60.nastavak
„Igrao sam bolje od Bernsteina i sve je ispalo mnogo efikasnije,“ rekao je Donner dok smo sjedili u vozu koji nas je vraćao u Amsterdam. „Poznavao sam Bernsteina i Tartakowera. Bio sam s Tartakowerom u Parizu 1947. godine. Živio je u malom hotelu, a njegova soba bila je prilično neuredna. Sam je bio prilično izgubljen i neuredan, ali ni tada nisam puno razmišljao o sudbini šahovskog profesionalca, jer sam imao dvadeset godina, a znaš i sam što dvadesetogodišnjaci misle.“
Poznavao je mnoge šahiste predratne generacije: Bogoljubova, Bernsteina, Tartakowera i Samischa, pa čak i igrao s nekima od njih. Jednom mi je ispričao kako je španski velemajstor Arturo Pomar završio svoju karijeru. Igrajući partiju na nekom turniru u Irskoj, Pomar je na polju a6 otkrio „crnu rupu“.
Poslao je sve svoje figure na to polje, gdje su ih neprijatelji uništavali jednu po jednu. Španski velemajstor je prevezen u bolnicu u ambulanti, i nikada više nije igrao šah. Donner nikada nije otišao u Sovjetski Savez, i često smo razgovarali o toj zemlji koja više ne postoji. Sviđale su mu se moje priče o zajedničkom stanu u kojem sam odrastao, komšijama, jednoj kupaonici za 30 ljudi, s rasporedom koji je pokazivao imena stanara uz dane u nedjelji kada je bilo njihovo pravo da je koriste, a svidjele su mu se i teme o kojima smo raspravljali u kuhinji zajedničkog stana. Ali, najveći utisak na njega ostavila je moja priča o tome kako sam krajem 1965. godine, na samom početku vojnog roka prije nego što su me poslali u sportsku jedinicu, radio s bokserima, gimnastičarima i biciklistima blizu Vyborga, na putu za Finsku, gradeći kanal. Temperatura je ponekad padala do -40°C, a muški mlazovi urina nisu ni dotakli tlo jer su se pretvarali u ledene kristaliće, zaključio sam svoju priču u duhu Heinovog stila, miješajući stvarnost i fantaziju. „Pustite Gennu na miru,“ često bi rekao Donner na sastancima tima, kad bih se žalio da se ne osjećam dobro. „Kad je bio u Sovjetskom Savezu, jadnik je morao mokriti vani kad je bilo 40 ispod nule.“ Zbog neiskustva sam se isprva protivio, ali ubrzo sam odustao od ovog besmislenog napora, mireći se s nečim što je Donner rekao prijatelju u sličnoj situaciji: „Morate se složiti da je moj pristup ovoj priči mnogo efikasniji.“
Tokom Olimpijade u Nici 1974. godine, Donner je sjedio u kafiću s Timmanom, a konobarica je nekoliko puta smješkala zgodnom mladom Holanđaninu s tajanstvenim licem i kosom do ramena. Sledećeg dana na večeri Donner je opisao događaj ovako: „Juče su Jan i ja bili u bordelu. Rekao sam djevojkama da je Jan moj sin i da nema nikakvog iskustva… I znaš što? Djevojke su se počele svađati, nijedna nije željela da puste drugu. Naravno, Jan nije napravio grešku…“
Na istoj Olimpijadi 1974. godine prvi put sam igrao za nacionalni tim. Donner je tada izjavio da je dolaskom Sosonka u holandski šah pravi profesionalac konačno došao u tim: „Ako su svi prethodno željeli borbu i svih šest članova tima nadalo se da će biti uključeni u četiri slobodna mjesta na listi, sada, kad je kapiten postavio tradicionalno pitanje na sastancima tima ko bi volio da odmori sljedeći dan, Genna, ne dozvioljavajući mu da dovrši rečenicu, odgovarao je da nema ništa protiv.“
U Nici je holandski tim izgubio 1-3 u prvom kolu polufinala od slabog austrijskog tima. Jedini sam ostvario pobjedu, a Donner je na večeri rekao: „Žao mi je što si došao u ovako beskorisnu zemlju.“ No, Holandija je ipak ušla u finale i završila na petom mjestu. „Da smo bili uspješniji protiv Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, mogli smo otići i dalje,“ počeo sam maštati. „Sjeti se,“ rekao mi je Donner, „iz zemlje gdje se bronzane medalje smatraju neuspjehom, došao si u zemlju gdje je peto mjesto u finalu veliki uspjeh, i to ne vrijedi samo za šah. Trebao bi to staviti u svoju lulu, popušiti je i preispitati svoje mentalno stanje.“
Jedna od njegovih omiljenih tema za razgovor bila je politika, ali, naravno, nije pripadao nijednoj stranci, jer članstvo u stranci prije svega podrazumijeva partijsku disciplinu, a za njega je sloboda pojedinca bila važnija od svega. Nakon što je Laburistička stranka, kojoj je simpatisao, prvi put osvojila većinu u parlamentu, Donner je nekome rekao: „Zar vas nije sramota glasovati za najveću stranku?“
Jednom je počeo da me ispituje o masovnim hapšenjima i deportacijama čitavih dijelova stanovništva u Sovjetskom Savezu tridesetih godina, i, klimajući glavom sa zadovoljstvom, održao mi je predavanje u kojem je napravio paralelu između tih djela i Nimzowitschove teorije profilakse u šahu, opće tendencije ka odbrani u tim godinama. Slušao sam ga i pomislio: „Moja prošlost je prošlost prošlosti.“ Shvatio sam da ljudi u slobodnom svijetu nisu razumjeli, niti su mogli potpuno razumjeti, one koji su prošli kroz to vrijeme u istočnoevropskim zemljama, jer je jedino živjeti u tom izolovanom prostoru omogućilo da se shvati cijeli opseg represije. Tako da kad je počeo da priča o politici, nisam mu dao nikakvu popuštanje; kao i svi koji su odrasli u Sovjetskom Savezu, tolerancija nije bila moja najjača osobina.
“Bilo bi dobro za tebe, Hein, da odeš na nekoliko mjeseci – ne treba ti više – u tipičan logor… Usput, jesi li čitao nešto od Kurta Tucholskyja?”
“Ko je to, Hein?”
“Oh, Bože! Oterajte ovog barbara od mene, ovaj čovek ne zna ko je Kurt Tucholsky!” Jednog dana, kada je Donner podigao oči sa svoje knjige, primijetio je u sledećem vagonu voza smeđe-bijelog kolija, koji je elegantno ležao pored svog vlasnika, i bacio je sumnjičav pogled na psa. Mršteći čelo, gurnuo je ruku u džep da uzme cigaretu, a znao sam da će sada ispričati neku priču. “Ne znaš, naravno, ali u porodičnom grbu veoma dugačke linije Donnera postoji slika dva psa kako penju uz planinu. Ovo ti izgleda čudno, jer se Doneri po prirodi plaše od pasa, naročito muški članovi porodice. Nikada nismo imali pse u našoj porodici i, koliko znam, nijedan naš predak ih nije imao. Ili bolje rečeno: ovo se odnosi na onaj dio porodice koji je u svoje vrijeme odlučio da ostane u našoj glupoj staroj Evropi. Međutim, kada je najsiromašniji ogranak emigrirao u Ameriku, stvari su se potpuno promijenile.
“Stručnjaci za američki folklor će znati priču o Donnerovom prelazu. Godine 1846, na početku velike migracije na Zapad, dio karavana pokrivenih vagona sa pionirima zaglavio se blizu Death Valleyja na južnim padinama Stjenovitih planina, na prelazu koji je kasnije nazvan Donner. Nekoliko porodica je moralo da provede zimske mjesece tamo, u nehumanim uslovima, među sniježnim nanosima. Ovo nije tvoj slučaj kada si mokrio pri minus 40.“
„Početkom proljeća postalo je jasno da su samo Doneri preživeli ovu zimu. Oni su nastavili svoje putovanje, a na kraju su stigli u Kaliforniju i tamo su bili veoma uspješni. Međutim, ubrzo su počele da kruže čudne glasine, koje, inače, nikada nisu bile negirane od strane moje porodice, a kasnije su i potvrđene specijalističkim istraživanjima, da su moji preci preživjeli samo zato što su jeli svoje drugove u nesreći. Prvo su skuvavali masnu supu od tijela onih koji su prirodnom smrću preminuli, a zatim, stičući ukus za to, prešli su na živu rodbinu i prijatelje u zimskom kampu koji su izgledali više-manje apetitno.”
Zadrhtao sam. ‘Detalji nisu sačuvani’, i tu se Hein nasmiješio i dodao, ‘ali sami razumijete da oni nisu ušli u lonac voljno. Kažu da su i psi bili pojedeni. Mnogo godina kasnije, jedan od prijatelja Fredericka Donnera opisao je mog daljeg rođaka na sledeći način: ‘Ogroman, veoma pristupačan čovek koji je bio prijateljski nastrojen prema svima, ali ne bih volio da budem sam sa njim u blizini, u slučaju da ogladni…’. Usput, da li ste znali za psa Berryja Withuisa, koji je imao nadimak FIDE? Jednom, kada sam igrao meč sa Gligorićem u nekom zabačenom mjestu ovdje u Holandiji, proveo sam deset dana zaredom u društvu Gligorića, sudije našeg meča, Withuisa, koji je bio u kontaktu sa spoljnim svijetom, i Withuisovog psa, FIDE-a. Obično je životinja mirno ležala ispod stola, ali ako bih počeo glasno da pričam ili se smijem, FIDE bi prišao, stavio svoju šapu na moje koljeno, a crne oči su ga gledale prekorno i prodorno. Naravno, nije moguće sa sigurnošću reći da li je ovo bila ista rasa pasa koje su moji preci pojeli u Death Valleyu, ali isto tako je nemoguće dokazati da je to bio potpuno drugačiji pas.
Moji preci koji su ostali u Evropi bili su svi pastori. Proveli su čitav dan i čitavu noć sa Biblijom. Nisi mogao da nađeš ozbiljnije, čvršće ljude u čitavoj Holandiji.“
-Nastaviće se-