2006 New in Chess Alkmaar
54.nastavak
Levitina tvrdi da ne idealizuje život i nije nostalgična, ali kaže: „Postojalo je nešto dobro tamo što nemam ovdje.“
Irina Levitina je počela pušiti u mladosti i nikada nije voljela da šeta. Umjesto da ide u šetnju tokom šahovskog turnira u starim sovjetskim danima, jednostavno bi otvorila prozor. U tim prilikama svečano je obavjestila svog sekundanta: „Idemo u šetnju“, nakon čega bi širom otvorila bočni prozor, pa zatim i glavni. Četvrt sata kasnije usledila bi nova komanda: „Šetnja je gotova!“ i zatvorila bi prozor.
Nije se potpuno odrekla pušenja. „Pušim malo“, kaže, „možda kutiju dnevno, ali kad sjednem za računar, moja automatska reakcija je da zapalim cigaretu. Potpuno sam indiferentna prema hrani, ali imam jednu slabost: čokoladu.“
„Ako imam kutiju pri ruci, mogu pojesti čitavu kutiju… “ U prvim godinama u Americi pratila sam evropski fudbal, ali sam kasnije prestala. Shvatila sam da, ako nemam s kim da podijelim svoje utiske, ne uživam u tome. Tako sam ostavila i hokej na ledu. Mogu da pričam o tome jer je to i američki sport. Ne, nemam omiljeni tim, jednostavno volim lijepu igru. Ne volim mnogo televiziju, čitam knjige. Prolazim kroz faze – čitam žudno, pet knjiga za redom, a onda ponekad ne pročitam ništa. Koji žanr? Misterije, gotovo uvijek misterije. Na engleskom i na ruskom. Na engleskom, Erle Stanley Gardner i Dick Francis. Ne, nemam nikakvih problema sa jezikom, nedavno sam čak počela razmišljati na engleskom, a samo ponekad na ruskom. Zanimljivo je da u žanru misterije ima mnogo spisateljica.
Čitala sam Ruske siluete s velikim interesovanjem. Fantastično je kako možete pronaći dobru stranu čak i kod vrlo neprivlačnih ljudi. Bilo mi je žao kada sam čula za smrt Gipslisa, stalnog kapitena ženske reprezentacije. Najnezaboravniji put, a možda i najzanimljiviji u mom životu, bio je 1974. godine – na Olimpijadi u Kolumbiji. To je bila poslednja ženska Olimpijada, jer su se naredne održavale zajedno sa muškom. Petoro nas je otišlo: Nona Gaprindashvili, Nana Alexandria i ja, te treneri Konstantinopoljski i Gipslis. Proveli smo tri nedjelje u Medeljinu, zatim nedelju dana u Bogoti sa ekskurzijama svaki dan, plus dva zaustavljanja u Njujorku na putu tamo i nazad. Tada sam tek napunila dvadeset…“
„Sve je bilo tako poznato i stabilno u šahovskom svijetu: uređen sistem, a svjetski šampioni su zaista bili najjači šahisti svog vremena, sve je bilo kako treba, i nikada mi nije padalo na pamet da bi moglo biti drugačije. Onda se sve potpuno okrenulo. To je apsurdno za nas, ali mladi ljudi ne mogu ni da shvate kako je moguće igrati bez računara. Za njih smo mi dinosauri koji igraju igru koja se zove ‘šah’, ali to ima vrlo malo zajedničkog sa igrom koju oni igraju danas. Međutim, prije mnogo godina mi smo bili isti. Ja, barem, gledala sama na takozvane starije sa arogancijom mladosti, a oni su vjerovatno osjećali isto što sada osjećam ja.
Svake godine idem u Evropu. Moja majka, sestra i nećak žive u Berlinu. Uopšte volim Evropu, osjećam se odlično na tihim ulicama. Ali ništa me ne povezuje sa Rusijom. Posljednji put sam bila tamo 1996. godine i ne vidim sebe u toj zemlji u skoroj budućnosti. Zašto? Svi su već umrli ili emigrirali; neki u Ameriku, neki u Njemačku, neki u Izrael.“
„Bridž je potpuno legalan u Rusiji sada, svako može da ga igra, ali skupo je putovati na turnire. Iako su se pojavili mnogi novi Rusi, mladi ljudi sa dobrim mozgovima i mnogo novca. Srela sam ih nekoliko na Svjetskim šampionatima i Olimpijadama. Među njima ima svih tipova ljudi, ima simpatičnih i neprijatnih ljudi, kao i svuda.
Ruskinje su pobijedile na Olimpijadi u bridžu 2004. godine u Turskoj. To je bio njihov prvi neočekivani i veliki uspjeh. Iskreno ću priznati da sam entuzijastično navijala za njih kada su igrale u finalu protiv mojih Amerikanaca.
U novembru 2005. godine, u Estorilu, Portugalu, gdje je prije šezdeset godina Aleksandar Aljehin proveo svoje posljednje dane, održano je Svjetsko prvenstvo u bridžu. Irina Levitina je bila jedan od članova američkog tima.
-Nastaviće se tekstom Hein Donner-