2006 New in Chess Alkmaar
52.nastavak
Zato mi se zaista sviđa ideja o Random šahu, jer bi to moglo vratiti šah njegovoj izvornom smislu kao igri i ne bi bilo ove monstruozne pripreme otvaranja. Ali čak i ako ljudi počnu da igraju ovakav šah, ipak je teško da zamislim sebe ponovo da sjedim za šahovskom tablom…
Zadivljujuća ličnost, prepuna energije i talenta. Ali takođe i ranjiva
Levitina (u sredini) u karakterističnom stavu, analizira sa Ketevan Arakhamiom (lijevo) i Svetlanom Prudnikovom (desno)
„Šah nije baš prilagođen ženskoj prirodi, kao ni beskrajna borba koja je karakteristična za ovaj sport. Za šah su potrebne mnoge jake osobine koje su mnogo rjeđe kod ljepšeg pola nego kod muškaraca – želja za igrom, stalna potreba da se nešto dokazuje, snaga, žar. Možda je zato većina žena a šahu od muškaraca. Šah je vrlo surov i tragični element šaha je cijena grešaka. Možete igrati odlično nekoliko sati, graditi zgradu, ali jedna greška vodi do katastrofe i zgrada se ruši… Ti momenti stvaraju dodatnu nervoznu napetost. Većina žena jednostavno nema snage za takve psihološke podvige.
Plus, žene imaju veći strah od poraza. Svaka koja je ravnodušna prema porazu nikada neće postati vrhunska sportistkinja. Takođe, u šahu se igra u tišini, razgovori tokom igre su zabranjeni, i to morate održavati nekoliko sati zaredom. Znam, znam, ova pravila se često krše, ali ipak. U bridžu je čitava igra usmjerena na razgovor. Druženje i imati osjećaj za svog partnera ovde je jednako važno kao i druge osobine, a kod žena je ovaj osjećaj razvijen, možda čak i više nego kod muškaraca.“
U posljednjim godinama u Sovjetskom Savezu, jednostavno je živjela kako je morala i igrala bridž. „Kada me nisu pustili da idem na Interzonalni turnir u Brazilu 1979. godine, nisam bila razočarana. Ako su rekli ne, to je značilo da će biti više vremena za bridž. Naravno, svi oko mene su otišli, a ja nisam otišla ranije jer sam generalno spora u donošenju odluka, i život je išao dalje, iz dana u dan…“
„Posljednje dvije godine prije nego što sam napustila Sovjetski Savez, nisam učestvovala na šahovskim turnirima, jer sam polako završavala svoju karijeru. Mnogo godina ranije, učestvovala sam na turniru na kojem je igrala Valentina Borisenko. Veoma dobro pamtim kako sam pripremala svoje prijatelje za partije protiv nje; slika ove starije žene čija bi se pozicija srušila nakon petog sata igre često se pojavljivala pred mojim očima, i još uvijek je mogu jasno vidjeti danas.“
U to vrijeme Irina Levitina je sebi obećala da će igrati do 35. godine i da će tada stati. Prestala bi s tim, bez obzira na to koliko bi je to koštalo. Kada je igrala protiv Judit Polgar na Olimpijadi u Solunu 1988. godine, Judit je imala 13 godina, a Levitina je shvatila da je skoro tri puta starija od nje. Bio je to njihov jedini susret, koji je završio remijem. Levitina je tada razmišljala: „Tri puta sam starija od ove djevojčice. Tri puta 1.“
Irina Levitina imala je 36 godina kada je došla u Ameriku. „Nisam imala pojma šta ću da radim, ali sam sigurno znala da neću igrati šah. Međutim, nije to bilo kako sam planirala.“
Jedan turnir je dolazio, pa drugi, tako je to išlo. Osvojila sam nacionalno prvenstvo tri puta, ali uglavnom sam tamo igrala zbog novca.
„Igrala sam svoju poslednju partiju na kandidatskom turniru u Šangaju 1992. Ako me sudite prema mom relativnom plasmanu nakon tridesete godine, taj turnir je bio najbolji u mom životu u pogledu nivoa moje igre. Posle toga je došlo do kratkog spoja u sistemu. Učestvovala sam na još jednom američkom prvenstvu, ali to se ne može nazvati igranjem: svima sam nudila remi čim bi izašli iz otvaranja, a onda bih odigrala bilo koji potez na tabli. Bilo je potpuno proizvoljno. Nasumično. I bilo je jasno da moram stati.
Zato što ovi nasumični potezi nisu bili stvarno nasumični. Nešto nije funkcionisalo. Moji poslednji turniri bili su pravo mučenje za mene i postepeno sam počela da mrzim šah. Sada je očigledno da nisam mrzila samu igru, mrzela sam sebe u njoj, ali tada nisam bila svjesna tih suptilnosti.“
„Naravno, teško je opovrgnuti da energija opada sa godinama, i bilo bi glupo poreći da um takođe stari, inače bismo još uvek igrali šah na istom nivou kao ranije. Ali to apsolutno ne znači da osoba ne može da razmišlja. Prije bi to značilo da jednostavno ne želiš, postaješ lijen, samo moraš da uložiš više truda da se natjeraš da uradiš bilo šta. Većina šahista postaje intelektualno i emotivno stara u relativno mladim godinama, kada su njihovi uspjesi i poštovanje ljudi iza njih.“
-Nastaviće se-