Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere – Grand Slam (51.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

51.nastavak

„Bilo je mnogo takvih priča, ali ništa nije moglo zaustaviti igrače bridža. U Lenjingradu su se dešavale situacije kada bi ih odvodili u policijsku stanicu. Jednom, krajem sedamdesetih, policija je stigla s nekoliko automobila odjednom i izvela sve jednog po jednog u lisicama.“

„Slučajno Irina tada nije bila tamo, ali mogla je biti. Policija je sve zadržala u stanici nekoliko sati, a zatim ih pustila. Jedan ili dvojica su nakon toga odustali od bridža, ali većina je ostala pri igri. ‘Otprilike u to vrijeme i drugi šahisti su se počeli interesovati za bridž,’ prisjeća se Levitina. ‘Godine 1975., tokom ekipnog prvenstva u Rigi, prije slobodnog dana Korčnoj, Furman, Mark Cejtlin i ja odlučili smo odigrati malo bridža.’ ‘Još jedna partija za kraj?’ predložio je neko nakon nekoliko sati. Tako je i bilo. Ustali smo od stola tačno 24 sata kasnije…“

„Nije bilo nikakve literature o bridžu. Ako biste nekako uspjeli doći do knjige, čitali biste je dok se ne bi potpuno raspala. Tokom mog meča s Kozlovskajom pročitala sam jednu knjigu, drugu knjigu o bridžu u svom životu, i odmah podigla nivo svoje igre za nekoliko stepenica.

Kad bih išla na šahovske događaje u gradove gdje su bili igrači bridža, svi bi me pozivali kod sebe, jer su mnogi od njih već bili kod mene u Petersburgu. Sudbina mnogih od njih bila je tragična. Neki su umrli dok sam još živjela u Sovjetskom Savezu. Sjećam se sahrana u Moskvi, Talinu i Kijevu. Jedan od momaka koji je prerano preminuo bio je moj redovni partner nekoliko godina. Počinio je samoubistvo sredinom devedesetih. Drugi su svoje živote uništili alkoholom.

Imala sam posebno blizak odnos s gruzijskim igračima bridža. Ne mogu da nabrojim koliko sam puta bila u Tbilisiju, gdje su me uvijek dočekivali kao kraljicu – poznate gruzijske bankete. Jedan od igrača bridža, Niko, bio je dijabetičar, i jednog dana su ga odveli u policijsku stanicu i konfiskovali špric s insulinom koji je uvijek nosio sa sobom. Dešavalo se svašta. Vidjela sam da je na poslednjoj olimpijadi u bridžu bila i gruzijska ekipa, i bila sam sretna zbog njih.“

7. marta 1942. godine, Jose Raul Capablanca je napustio svoj dom na adresi 157 West 57th Street u New Yorku kako bi otišao na bridž u Manhattan Chess Club, i nikada se nije vratio. Ako prošetate nekoliko stotina metara dalje od ove kuće u pravcu Šeste avenije, na broju 135, na šestom spratu, naći ćete bridž klub u kojem Irina Levitina radi.

Ona uglavnom radi na klupskim turnirima. ‘Zamislite da igrate u paru s nekim ko je šahista treće ili četvrte kategorije i naizmjenično igrate – to je klupski bridž. Svakog ponedjeljka imam jednog partnera, utorkom drugog, i tako redom. Sesija obično traje od jedan do četiri, a povremeno igram i uveče. Možda ovaj posao nije tako častan kao osvajanje nagrada na šahovskim turnirima, ali s druge strane, zarada je pouzdanija. Nemam nikakvu posebnu averziju prema tome, a često čak i uživam u igri.’

Petak je njen najteži dan, kada radi kao direktor za dvije smjene. Direktor vodi turnir. Ona smešta sve igrače, nadgleda sve kako bi se osigurala poštovanja pravila, donosi odluke u takmičarskim situacijama i prati rezultate na računaru.

‘Nemaju finansijskih nagrada, igraju za poene. Nije baš jasno za šta tačno igraju, ali moji partneri, naročito partnerke, postanu nervozne zbog toga. Neobično su ambiciozne, iako je prosečna starost žena oko 80 godina. Pa, možda malo pretjerujem, ali ne mnogo. Često se ponašaju kao deca, pa ja preuzimam ulogu učiteljice u vrtiću.’

‘Kad god dođe neka mala kriza, ja uzimam humoristički stav. Sve to pretvorim u šalu, i onda se sve smiri. Da mi je neko prije trideset godina rekao da će moje vrlina biti strpljenje i uzdržanost, savjetovala bih ga da ode kod doktora, ali u životu se sve mijenja.’

‘Pozitivna stvar, osim finansijskih nagrada, je to što radim šta želim, kad želim, i nemam šefova na leđima. Vlasnica kluba je Amerikanka, moja najbolja prijateljica. Na mnogo načina, naš odnos je gotovo kao blisko prijateljstvo u ruskom stilu.’

Irina Levitina je u jedinstvenoj poziciji da uporedi šah i bridž. „Ne bih priznala da je šah zanimljiviji, jer uvek počinje sa istim postavkama. Ne, da imam mogućnost da biram ponovo, nikad ne bih počela da igram šah, ako uzmem u obzir koliko vremena danas moraš da potrošiš na učenje teorije, koliko toga moraš da znaš i pamtiš ako sve to saberemo. Sama igra, improvizacija, danas ima podređenu ulogu, mnogo manju nego kad sam ja počinjala da igram. To sam jednom posebno jasno vidjela na turniru u Sočiju, prije nego što su se uopšte pominjala računarska pomagala. Igra između dva velemajstora: 33 poteza po teoriji, a nakon 40 poteza partija je prekinuta. Ispostavilo se da su oni ‘igrali’ sedam poteza, i za to vrijeme je svaki od njih napravio bar jedan previd, a onda su morali da analiziraju prekinutu igru. Da li je to stvarno igranje?“

„Pisali ste o Čepukaitisu. Čip nije bio samo nevjerovatan blitz igrač, on je bio pravi šahista. Nije ga zanimalo šta, gdje, zašto ili koliko, najvažnija stvar je bila igrati. Šah je postepeno izgubio ovu osobinu. Pravi igrači žele da igraju, a ne da mukotrpno uče i analiziraju otvaranja kod kuće. Oni to ne mogu da rade, ili ne žele, dosadno im je. Možda ih bolje razumijem nego vi, jer sam i ja jedan od tih tipova.“

Kada je pitam o blicu, ispostavi se da ga ona posmatra kao nešto potpuno drugačije. „Sada blic, to je nešto sasvim drugo, naročito kada se ne igra na turniru, već samo iz zabave!“ uzvikuje. „Zanimljivo je, uzbudljivo je, zabavno je! Ako izgubiš partiju, možeš odmah da uzvratiš. To je prava igra, u doslovnom smislu reči, i igraš protiv konkretnog protivnika, pokušavajući da iskoristiš više od njegovih šahovskih slabosti.“

-Nastaviće se-