Šah naslijepo – Francisco J. Perez, Kenneth Rogoff  (68.nastavak)

Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi

Eliot Hearst i John Knott

68.nastavak

Francisco J. Perez 

Rođen 8. septembra 1920. u Vigu, Španija, Perez je prepoznat kao najbolji španski igrač šaha naslijepo svih vremena (Lopez, 1989, str. 271). Perez je također bio protivnik i bliski prijatelj Aljehina tokom njegovih tragičnih posljednjih godina provedenih u Španiji. Godine 1947. održao je simultanku  naslijepo protiv 15 protivnika (+11, -2, =2), čime je postavio španski rekord. Nastavio je taj uspjeh igrajući protiv 20 protivnika u Pobla de Seguru (Lerida) 1954. godine (+16, =4), te protiv 25 u Madridu u martu 1956. godine (+20, -1, =4), uključujući pet partija crnim figurama, obilježavajući desetu godišnjicu Aljehinove smrti. 

Godine 1959. dobio je titulu međunarodnog majstora, a 1962. preselio se na Kubu. Jedan od njegovih poduhvata igranja naslijepo je partija broj 426.

Kenneth Rogoff

Koliko se može saznati, Rogoffovo ime do sada nije pominjano u širokoj literaturi o šahu naslijepo, a ipak je očigledno najmlađi igrač koji je ikada igrao više od nekoliko simultanih partija bez gledanja na tablu. Rođen 22. marta 1953. godine, odrastao je u Ročesteru, New York. U svom opisu biografije  tvrdi da „ne postoji nekakvo čisto šahovsko čudo i veoma sam naporno radio na tome.“ Sa 14 godina postao je majstor i šampion Otvorenog prvenstva države New York. Rogoff je bio rangiran među deset najboljih igrača u Sjedinjenim Državama prije nego što je napunio 20 godina.

Rogoff je odlučio da propusti većinu nastave poslednje dvije godine srednje škole i preselio se u Evropu, gdje je izdržavao sebe igrajući u raznim turnirima i održavajući šahovske simultanke, uglavnom u Jugoslaviji. Sa 17 godina igrao je na prvom stolu za reprezentaciju Sjedinjenih Država koja je pobijedila na Šahovskoj olimpijadi u Haifi, Izrael. Godinu dana kasnije, usprkos slabijim rezultatima u srednjoj školi, primljen je kao brucoš na Yale, ali je tokom ljeta nastavio da igra šah, ostvarujući titule međunarodnog majstora 1974. i velemajstora 1978. godine. Kasnije je otišao na postdiplomske studije ekonomije na Masačusetskom institutu za tehnologiju, a i dalje „u dilemi između toga da bude profesionalni šahista ili ozbiljan istraživački ekonomista“, napustio je školu, ali se godinu dana kasnije ponovo upisao. Od tada se koncentrisao na ekonomiju, postavši vrhunsko ime na tom polju kao glavni ekonomista u Međunarodnom monetarnom fondu i profesor na Prinstonu, a sada na Harvardu.

U svojoj prepisci sa Hearstom u maju 2004. godine, Rogoff se prisjetio da je davao šahovske simultanke naslijepo otprilike svakih tri mjeseca tokom 1967-1969. godine, kada je imao 14-16 godina, uglavnom u Šahovskom klubu u Ročesteru, ali povremeno i u tržnim centrima—oko desetak dobro kontrolisanih simultanki.

Iako se ne seća nikakvih objavljenih materijala o njegovim šahovskim simultankama naslijepo koji bi mogli poslužiti za potvrdu njegovih sjećanja, izvještava sledeće: „Moje simultanke su uvijek bile izvedene pod prilično strogim pravilima. Zahtjevao sam od protivnika da vode zapisnik, a uvijek bih imao i jakog igrača koji bi nadgledao partije. Iskreno, ne mislim da sam ikada napravio nepravilan  potez, iako su moji protivnici često pokušavali (ali pravila pod kojima sam igrao bila su ‘taknuto-maknuto’; ako bih napravio nepravilan  potez nekom figurom, morao bih pokušati da napravim legalan potez, ako je moguće, sa tom istom figurom). Moje simultanke u klubu u Ročesteru (jedino mjesto gdje sam igrao više od 10 partija u isto vrijeme) bile su protiv ljudi koji su dolazili u klub i koji su bili od klase D do eksperta, sa prosječnim rejtingom obično oko 1700-1800….“

Moji zapisi su veoma oskudni, jer sam to radio samo iz zabave. Nisam razmišljao u smislu postavljanja rekorda. Nisam čuvao zapisnike, iako sam ponekad zapisivao poteze nakon što su partije završene. Vjerujem da je dan kada sam igrao protiv 26 protivnika bio prvi subota u oktobru 1968. Prosječna snaga učesnika bila je mnogo niža nego što je to obično bio slučaj kod mojih simultanki naslijepo  sa 10-12 igrača, jer smo morali koristiti sve koji su tog dana bili u klubu, pa (usprkos učešću nekih jakih igrača) sigurno je bilo najmanje pola tuceta igrača bez rejtinga. Najbolje se sjećam da sam pobijedio 20, imao 3 remija i 3 poraza tokom 4-5 sati. Konzistentnost moje igre bila je značajno niža nego kada sam, recimo, igrao protiv 12-15 protivnika.

http://post.economics.harvard.edu/rogoff/bio.html

Ovaj izvještaj je izuzetan! Ne samo da je Rogoff imao samo 15 godina kada je igrao protiv 26 protivnika istovremeno naslijepo, nego je za četiri do pet sati, koliko je to trajalo, odigrao simultanku brže nego bilo koji šampion u šahu naslijepo (u Dodatku A) koji je igrao bar 16 partija. Usprkos nadi da će pronaći oko šest zapisnika sa partija iz događaja sa 26 igrača koje je, kako se sjeća, sam zapisivao nakon simultanke, nije ih mogao pronaći (spomenuo je da je veliki broj njegovih zapisnika o partijama bio pohranjen u njegovoj roditeljskoj kući, a miševi su pojeli većinu njih). U nedostatku novinskih izvještaja ili zapisnika, mora se osloniti na Rogoffov vlastiti opis. Cilj autora ove knjige je bio da obezbjedi bar dva nezavisna izvora za sve činjenične tvrdnje, te čitalac mora odlučiti da li Rogoffov vlastiti opis, 36 godina kasnije, treba prihvatiti ili ga treba gledati sa rezervama.

(Nastaviće se)