Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere – Stepenice života (45.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

45.nastavak

Granica starosti u kojoj šahista osjeća pad energije i ambicija stalno se snižava. Boris Spaski je osvojio titulu svjetskog prvaka protiv Tigrana Petrosjana s 32 godine. Prisjećajući se poraza od Petrosjana tri godine ranije, Spaski je rekao da je tada bio premlad za ozbiljan rad. Danas, gledajući mlade igrače u elitnim turnirima, vjerovatno ne bi isto mislio. Na turniru Wijk aan Zee 2005, nakon pobjede protiv Aleksandra Morozeviča, Najdžel Šort je priznao da se osjećao „mentalno iscrpljen“ i povezao to sa svojim godinama (40). Danas je to već dob veterana. Iskusni trener Jevgenij Vladimirov sarkastično je primijetio da moderni šah s brzim tempom ne preporučuje igračima preko 30 godina, a za one iznad 40 bi ga „trebalo zabraniti iz medicinskih i humanih razloga“.

Predstavnici nove generacije šahista dobro razumiju koliko je karijera šahiste danas kraća nego ranije. Aleksandar Griščuk, koji je imao 21 godinu na početku turnira u Wijk aan Zee-u, požalio se da se osjećao prestar da bi bio najmlađi učesnik. Uprkos mladosti, već je proveo nekoliko godina na najvišem nivou.

Za uspjeh danas potrebno je raditi intenzivnije nego ranije, što ubrzava iscrpljenost. Ovaj trend prisutan je u svim sportovima, a šah nije izuzetak. U  kojem će se uzrastu dječaci i djevojčice, koji su ozbiljno počeli igrati šah sa pet ili šest godina i postali velemajstori prije završetka škole, smatrati veteranima? Prva klonirana ovca Dolly pokazivala je znakove starenja ranije nego što se očekivalo, što niko nije predvidio. Život sportista na vrhunskom nivou ne može trajati vječno, i ne možemo predvidjeti rezultate današnjih šahovskih čuda u dobi od 25 ili 30 godina. Hoće li zadržati entuzijazam, ljubav prema igri i energiju potrebnu da ostanu konkurentni? Jer u modernom šahu, kao i u priči Lewisa Carrolla, čak i za ostajanje na istom mjestu morate trčati. Inače će vas preteći stagnacija, regresija i, na kraju, smrt.

Kada veterani učestvuju na otvorenim turnirima, često se pored njihovih imena pojavljuje slovo „s”, označavajući da su dosegli starosnu dob seniora. Iako šahista može reći da je mlad u srcu, šah je nemilosrdan, čak i prema onima koji se osjećaju blagoslovljeno mladalačkim duhom.

U posljednje vrijeme sve su popularnija Svjetska i Evropska seniorska prvenstva. Mogu da učestvuju svi stariji od 60 godina (ili 55 za žene). Međutim, često se čuju žalbe starijih učesnika – onih u sedamdesetim i osamdesetim – da „mlađi” šezdesetogodišnjaci imaju veliku prednost. Razumljivo je, jer je šezdeset sasvim drugačije od sedamdeset ili osamdeset godina.

Ratmir Kholmov je jednom primijetio da se ni u šezdesetim, pa ni do 65 godina, nije osjećao starim. No, nakon sedamdesete, šahovsko igranje postaje znatno teže, jer se tada težina samog postojanja osjeti na drugačiji način.

Stari i mladi veterani u šahu postali su uobičajeni, a iza njih dolaze još mlađi takmičari! Možda će u budućnosti postojati različite kategorije veterana, poput „mladih seniora“, „starih seniora“, „superseniora“ ili čak „kandidata za mlade seniore“. Već 2005. godine, u Ešternahu u Luksemburgu, održan je otvoreni turnir za „mlade seniore“, gdje su muškarci stariji od 50 godina i žene starije od 40 godina mogli da igraju. 

Pored generacije penzionera, u šahu se pojavila i predpenzijska grupa, obuhvatajući igrače između 35 i 40 godina. Botvinik je ovu dob smatrao najboljim godinama za šahiste, vremenom najvećih uspjeha. Danas se mnogi povlače sa scene u tom uzrastu, dok samo rijetki uspijevaju da ostanu u samom vrhu.

Više ne igram šah. Ili gotovo da ne igram. Teško je to uzeti ozbiljno kada neko odigra dvije ili tri partije godišnje u nacionalnom klupskom prvenstvu, i to samo ako je tim u opasnosti od ispadanja u drugu ligu ili ima priliku da se plasira u premijer ligu. Čak i u ovim rijetkim partijama, već unaprijed osjećam rastuću nervozu koja tokom igre prerasta u iritaciju. Irritira me sudija koji se miješa u „teren“ moje partije, igrači koji glasno razgovaraju dok protivnici razmišljaju, ili protivnik koji nepažljivo napravi oštar pokret ili miješa kafu kašikom. Iritira me konstantno otvaranje vrata sale i zraci sunca na tabli. Na kraju, iritira me moj protivnik koji, gotovo bez razmišljanja, napravi potez koji nisam uzeo u obzir dok sam računao varijante.

-Nastaviće se-