Šah naslijepo – Janoš Fleš (63.nastavak)

Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi

Eliot Hearst i John Knott

63.nastavak

Senzacionalan epilog: Fleš protiv Barcze!?

Za potpunu informaciju, treba pomenuti da su najmanje četiri mađarska kontakta—Benko (koji je postao američki državljanin nakon što je 1956. pobjegao iz Mađarske), Földeák, Négyesy i Szilágyi—nezavisno obavjestila autore da je godinu ili dvije nakon Flešove kontroverzne simultanke iz 1960. velemajstor Gedeon Barcza nazvao Fleša „prevarantom“ i „varalicom,“ što je dovelo do toga da ga Fleš tuži za klevetu. Slučaj je možda završio na sudu, ali ishod je prilično nejasan. 

Benko je rekao da je Fleš očigledno dobio slučaj, ali da Barcza nije platio odštetu i da je umjesto toga odslužio zatvorsku kaznu. Földeák je izjavio da je Barcza koristio jake riječi u diskusiji o Flešovoj simultanci, što je dovelo do tužbe. Dodao je da je „čitavo suđenje sarkastično pominjano u štampi.“ Négyesy je tvrdio da slučaj nikada nije dospio do pravog suđenja, jer je predsjednik Mađarske šahovske federacije intervenisao da zaustavi proces. Szilágyi je izjavio: „Barczu je stvarno tužio Fleš za klevetu i uvredu, i Fleš je dobio tužbu na prvom sudskom nivou. Barcza nije platio odštetu, a ovaj slučaj se nije dogodio [sic]. Mađarska šahovska federacija je ‘zaustavila’ ovaj slučaj.“ 

Kako protumačiti ove izjave o tužbi u odsustvu pažljivog pregleda mađarskih sudskih zapisa i novinskih izvještaja iz 1960-ih godina (što je mukotrpan i možda nemoguć posao za koji se niko nije javio)? Čini se vjerovatnim da je Fleš tužio Barczu i da je početna presuda bila u Flešovu korist. Međutim, ovaj ishod sam po sebi ne može potvrditi Flešovu simultanku, jer je Barcza možda izgubio prvobitnu presudu zbog toga što je javno oklevetao Flešov opšti karakter, a ne zbog kritike uslova i rezultata simultanke iz 1960. 

Čini se da je Flešova simultanka daleko najkontroverznija u često spornoj i polemičnoj istoriji svjetskih rekorda u simultankama naslijepo. Izgleda da je Fleš lako sticao neprijatelje i da je očigledno bio težak čovjek za saradnju. (On je svoje šahovske bitke s autoritetima pripisivao potrazi za „nezavisnošću.“) Možda su te karakteristike iritirale druge do te mjere da su igrale ulogu u nevoljkosti mađarskih šahovskih zvaničnika, istoričara i igrača da mu pruže bilo kakvo stvarno priznanje za njegova dostignuća u igri naslijepo i u šahu uopšte. 

S druge strane, postavlja se pitanje zašto su (barem prema Flešu) poznati zvaničnici povezani s simultankom iz 1960. bili spremni da prihvate očigledne nedostatke u organizaciji i rezultatima te iznositi pretjerane i sumnjive tvrdnje o njegovom nastupu, čak i navodeći da se jedino Aljehinovi podvizi mogu usporediti s Flešovim i da su podjednako strogo kontrolisani.

* Takođe se postavlja pitanje zašto je FIDE lako ratifikovala rezultat kao novi svjetski rekord. 

Uzimajući u obzir sve što je pomenuto u vezi s Flešovim pokušajem postavljanja svjetskog rekorda, vjerovatno će se doći do žalosnog zaključka da Fleš nije bio precizan u mnogim detaljima svojih izvještaja koje je dao Knottu početkom 1980-ih. Ovo se čini najjednostavnijim, a možda i jedinim zaključkom koji povezuje sve predstavljene materijale i kritike. 

Na ličnom nivou, dva autora ove knjige se ne slažu u vezi s tim kako ocijeniti Flešov ukupni status kao šampiona u igri naslijepo i kako tretirati mišljenja drugih o njemu. John Knott je poznavao Fleša i imao je mnogo kontakta s njim, lično i putem dopisivanja. Knott nema sumnje da je János Fleš bio odličan igrač naslijepo i smatra velikom štetom što su uslovi njegovog pokušaja rekorda 1960. i njegov izvještaj o njemu bili takvi da su doveli do kontroverzi i stvorili predrasude kod mnogih ljudi prema njemu.

* Hearst nije poznavao Fleša i smatra da je nemoguće procijeniti koliko je Fleš bio dobar igrač naslijepo, s obzirom na to da je dostupno samo nekoliko njegovih partija. Nakon što je tražio informacije o Flešu od brojnih šahovskih stručnjaka i istoričara tokom proteklih dvadeset godina, Hearst vjeruje da je predrasuda igrala relativno malu ulogu u gotovo jednoglasno negativnim mišljenjima koja je primio o Flešu i njegovim navodnim dostignućima. Jednostavno ima previše pogrešnih prikaza ili netačnosti u njegovim izvještajima Knottu da bi se istoričari mogli osloniti isključivo na njegove riječi kako bi ga opravdali i dodijelili mu mjesto u panteonu svjetskih šampiona igre naslijepo. 

*U svom istraživanju o šahu naslijepo, a posebno o Aljehinovim simultankama, autori nisu pronašli nikakvo pominjanje „strožih pravila koja je Aljehin uspostavio“ za svoje simultanke naslijepo, a za koja je Fleš tvrdio da su ih odlučili slijediti organizacioni odbori njegovih simultanki.

(Nastaviće se)