Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott
61.nastavak
(2) Relativno slabi protivnici
U gore pomenutom članku iz Magyar Sakkelet iz 1960. godine, koji obavještava o Flešovoj simultanci na 52 table, navedena je snaga njegovih protivnika. Među učesnicima su bili jedan ženski majstor, Brigitta Sinka, jedan majstorski kandidat, Laszlo Kurtesch, sedam igrača prve kategorije, 11 igrača druge kategorije, osam treće kategorije, šest četvrte kategorije i 18 ostalih (bez rejtinga). Drugim riječima, Flešova izjava iz njegovog izvještaja, da su svi protivnici bili bar treće kategorije, nije tačna. Ustvari, skoro polovina njih—ukupno 24—bili su navedeni kao ispod nivoa igrača treće kategorije.
Sandor Szilagyi, mađarski šahovski autoritet, koji je dostavio gotovo iste podatke o protivnicima kao što je gore navedeno, izjavio je da je istraživao članke o Flešovoj simultanci i zaključio: „Da, protivnici [su bili] veoma slabi šahisti“ (lična komunikacija Hearstu, mart 1997). Poznati šahovski istoričar Vlastimil Fiala rekao je da je, prema njegovom mišljenju, Flešova simultanka naslijepo „bio apsolutno neozbiljan pokušaj. Čuo sam da mnogi igrači nisu znali pravila šaha ili su znali samo osnovne pokrete figura, a bilo je mnogo matova u tri poteza“ (lična komunikacija sa Hearstom, oktobar 2000).
U 1980-im, velemajstor Pal Benko, rođen u Mađarskoj, rekao je Hearstu da su mnogi protivnici bili „praktično početnici“, uključujući značajan broj djece koja su bila na školskom raspustu.
Postoji, dakle, mnogo dokaza da je snaga protivnika bila znatno slabija nego što je Fleš tvrdio u svojim komunikacijama s Knottom. Skoro je sigurno da učesnici nisu bili ni približno jaki kao oni u Najdorfovoj simultanci na 45 tabli, koja je uključivala protivnike uglavnom druge i treće kategorije, bez „zečeva“ (po izvještaju Eliskasesa). Pregled svih 45 partija u Najdorfovoj simultanci pokazuje da je velik broj njih bio pravi izazov. Sudeći po Flešovim protivnicima, teško je povjerovati u njegovu izjavu da su mnogi od njegovih protivnika kasnije postali majstori, ali, u nedostatku liste svih imena protivnika (koju nijedan od naših mnogih dopisnika nije mogao pronaći, usprkos njihovim opisima pažljivih pretraga), ovaj zaključak je zapravo samo mišljenje koje se ne može potvrditi, a ne stvarna činjenica.
(3) Pisanje bilješki tokom simultanke
Nekoliko pouzdanih i nezavisnih izvora izjavilo je da je Fleš tokom simultanke zapisivao bilješke o svakoj partiji. Na primjer, u odgovoru na pismo Johna Roycrofta iz Londona iz 1985. godine, Benko je pomenuo da je nedavno razgovarao sa sudijama u meču, Belom Baloghom, majstorskim kandidatom iz 1960. godine, koji je rekao da je Fleš „pravio neke bilješke, iako nije zapisivao stvarne poteze“ (pismo Hearstu od Roycrofta, januar 1986). Brigitta Sinka, koja je dostavila svoju devetopoteznu remi partiju s Flešom mađarskom šahovskom autoritetu Negyesyju u martu 1997, rekla je da je jedina pomoć koju je Fleš koristio bio običan papir na kojem je „nacrtao 52 kvadrata i strelicu za označavanje smjera napada za svaku tablu“ (lična komunikacija od Negyesyja Hearstu, mart 1997).
Foldeak je napisao da je nekoliko mjeseci prije Flešove simultanke na 52 table, prisustvovao simultanci na 20 tabli na kojoj je Fleš zapisivao poteze u svakoj partiji pomoću dijagramskog, „tabelarnog“ oblika, ali nije imao drugi pisani materijal ili pomoć („igrači, koji su svi bili učenici od oko 16 godina, bili su slabi igrači“). Foldeak je otišao prije kraja, ali su ga kasnije sudije obavjestile da su, kad je zazvonilo za večeru, učenici otišli, a njihove partije su bile proglašene kao izgubljene bez borbe (lična komunikacija od Foldeaka Hearstu, januar 1997).
Naravno, zapisivanje bilješki nikada nije bilo dozvoljeno u ozbiljnim modernim simultankama naslijepo, što dodatno dovodi u pitanje prihvatljivost Flešovog nastupa kao svjetskog rekorda.
Iako su dva svjedoka na simultanci na 52 table, jedan protivnik i drugi sudija, izjavili da je Fleš pravio bilješke tokom događaja, John Knott ostaje donekle skeptičan prema tim izvještajima. Dobio je od Fleša tri fotografije simultanke koje prikazuju njega i većinu stola ispred njega na tri tačke u ranoj fazi događaja (sudeći po položajima figura njegovih vidljivih protivnika). Kratki isječak mađarske televizije koji je Hearst dobio od Negyesyja uključuje tri vrlo slična snimka Fleša, jedan snimljen ispred njega, jedan s neke udaljenosti iza njega i jedan s njegove lijeve strane.
Televizijski snimci su vrlo jasni i ne pokazuju nikakav pisani materijal na stolu. Na jednom snimku sto je potpuno prazan, na druga dva su boce, bokali i mikrofoni na njegovoj lijevoj strani, dok je šahovski sat na njegovoj desnoj strani (iako desno rame zaklanja dio desne strane stola na snimku s lijeve strane). Da li je Fleš bio upozoren da će snimci biti napravljeni i da je sakrio ili uklonio papir na kojem su svjedoci izjavili da je zapisivao bilješke—ili, s druge strane, nikada nije koristio bilješke—ne može se sa sigurnošću utvrditi. Treba li više vjerovati svjedočenjima datim godinama kasnije nego izolovanim snimcima njegovog stola na fotografijama ili televizijskim snimcima?
(4) Moguće prethodno dogovaranje partija
Iako primjedba Koltanovskog da je Fleš možda imao „saradnju“ prijatelja tokom simultanke—navedena u Steinkohlu (1992, str. 147)—ne zaslužuje veliku pažnju, značajniji dokazi na ovu temu potiču od mađarskog šahovskog organizatora Lászlóa Nagya (lična komunikacija s Hearstom, novembar 1998). Nagy je izjavio da je lično poznavao Tibora Filepa, šuraka Fleša, FIDE majstora, dok je Nagy bio student na Univerzitetu u Debrecenu od 1976. do 1981. godine. Filep je govorio šahistima univerziteta o Flešovoj simultanci naslijepo i tvrdio da su mnoge partije bile unaprijed dogovorene (i da je, kako već znamo, veliki broj partija završen remijem nakon 8 do 10 poteza kako bi se smanjilo Flešovo opterećenje). Nagy je zaključio da, ako je ono što je Filep rekao tačno, Flešov rezultat je vrlo sumnjiv u kontekstu postavljanja svjetskog rekorda. Kenneth Whyld je izjavio da mu je pouzdan izvor rekao kako su neke od Flešovih partija „bile unapred pripremljene“ (lična komunikacija s Hearstom, oktobar 2000).
Nekoliko šahovskih stručnjaka koji su pregledali zbirku partija naslijepo u trećem dijelu knjige izrazili su Hearstu mišljenje da dubina analize i briljantni, brzi završeci u Flešovim partijama protiv Hruma i Csizmarika (14 i 18 poteza), a možda čak i u druge dvije partije koje su postale dostupne nakon simultanke (protiv Holdosija i Bodnara: 22 i 24 poteza), nisu vjerovatni za nekoga ko igra 52 partije istovremeno naslijepo. Sve one uključuju rizične taktike koje bi većina igrača naslijepo izbjegavala, posebno u ranoj fazi partije dok treba pratiti pozicije na mnogim tablama.
Autori su primijetili da gotovo nijedna druga partija iz njihove zbirke od preko 300 partija sa simultanki gdje su postavljani svjetski rekordi ne doseže nivo briljantnosti, sažetosti i originalnosti ovih četiri partije. Rijetko je da su partije naslijepo istovremeno briljantne i originalne, čak i kada šahovski šampioni igraju znatno manje od 52 partije. Velemajstor Anthony Miles je napisao da „Flešove partije sugerišu da su njegovi rezultati zaista blizu nadljudskog, ili su barem zadivljujući primjer onoga što ozbiljan trening može postići. Šteta je što nisu vođeni opsežniji zapisi [njegovih partija]“ (pismo Milesa Edwardu Winteru, april 1994).
Čitalac koji je šahovski ekspert i proučio je mnoge partije iz trećeg dijela knjige moraće odlučiti da li su neke ili sve četiri partije koje su Fleš (ili organizatori događaja) objavili odmah nakon simultanke bile unapred dogovorene—kako neki izvještaji impliciraju ili direktno navode—ili su jednostavno bile briljantni prikazi njegove igre dok je istovremeno igrao 52 partije.
(5) Verifikacija svjetskog rekorda naslijepo od strane FIDE
U svom izvještaju za Johna Knota, Fleš je naveo da je Zoltán Gábor, potpredsjednik Mađarske šahovske federacije, u ime federacije i žirija poslao FIDE obavještenje o Flešovom novom rekordu naslijepo, koja ga je službeno priznala. Hearst je pisao FIDE u vezi s ovom verifikacijom.
U avgustu 1985. godine, Lim Kok Ann, generalni sekretar FIDE-a iz Lucerna, odgovorio je na način koji nije razjasnio stvar. Iznio je svoje uvjerenje da je Pillsburyjeva simultanka na 21 tabli u Hanoveru 1902. godine protiv jakih protivnika „nedostižna za bilo koga“ i uputio nas na Edwarda Wintera za više informacija. Nejasno je da li je Lim Kok Ann zaista pregledao FIDE-ove zapise iz 1960-ih o priznavanju rekorda naslijepo i da li takvi zapisi uopšte postoje.
S obzirom na to da ne postoje stroga FIDE pravila za igranje naslijepo, čini se nevjerovatnim da bi se organizacija uključila u priznavanje svjetskih rekorda u ovoj sferi šaha. A ako takvi zapisi i postoje, čudi da nijedan od mnogih šahovskih istoričara i stručnjaka koje smo konsultovali u proteklih dvadeset godina nije znao ništa o njima. Autori (i Edward Winter odvojeno) ponovo su pisali kancelariji FIDE-a 2004. godine u vezi s mogućom verifikacijom Flešovog rekorda, ali odgovor nije primljen. Osim toga, pitanje u Winterovoj popularnoj kolumni „Chess Notes“ na web stranici Chess Café 2004. godine nije dobilo odgovor ni od jednog FIDE zvaničnika niti bilo koga drugog u vezi s tim da li je FIDE ikada zapravo „priznao svjetski rekord“.
(Nastaviće se)