2006 New in Chess Alkmaar
25.nastavak
Ruban nije bio izbirljiv i nikada nije odbijao poklone: pohabano odijelo, stare čizme – prihvatao bi ih sa zahvalnošću, iako bi ih odmah mogao propiti. Pio je svaki dan. U velikim količinama. Votka mu je bila dobra, ali pio je i pića koja se nisu prodavala u vinskim odjeljenjima robnih kuća. Nije se zamarao grickalicama i često je pio na prazan stomak. Pio je s bilo kim ko bi pristao. Neki su na taj način plaćali za časove, neki za partije brzopoteznog šaha, a neki samo za društvo i razgovor s nekada poznatim šahistom. Jednom je osvojio nagradu u Minsku i kupio majci poklon, ali ga nikada nije uspio donijeti kući jer je propio i novac i poklon.
Njegov nervni sistem bio je potpuno uništen, sklon naglim promjenama raspoloženja i često nije mogao kontrolisati sebe. Jednom je ušao u šahovski klub u Minsku i započeo svađu, prisjećajući se prošlosti i psujući majstora koji je bio uključen u njegovu diskvalifikaciju 1959. godine. Bio je već potpuno promijenjen čovjek, zapušteno obučen, prljav, mlitav i slomljen. Tako ga pamte Lenjingrađani koji su ga vidjeli u Grodnu krajem osamdesetih. Satima bi ih ispitivao o gradu u kojem je proveo svoje najsvjetlije godine, prisjećajući se šaha, ili tačnije, svojih poznanika iz šahovskog svijeta.
Ruban je živio u malom dvosobnom stanu sa svojom starom majkom, koja je živjela od jadne penzije, u potpunom i neizdrživom siromaštvu. Glasine o njegovom učešću u nekom „biznisu“ u tom periodu nisu istinite, osim ako se tim izrazom ne opiše njegova aktivnost prodavanja posuđa na pijaci koje bi mu neko donio iz Poljske, da bi iste večeri propio svoj dio zarade. Nekoliko puta je učestvovao na otvorenim turnirima u Poljskoj, budući da je Grodno vrlo blizu granice, ali njegovi najbolji dani bili su daleko iza njega. Njegovo zdravlje bilo je potpuno uništeno, i iako je tada imao nešto više od pedeset godina, činilo se da je njegov život već u potpunosti proživljen.
Na kraju, pijanog, udario ga je automobil. Odveli su ga u bolnicu. Njegovo stanje bilo je kritično dvije sedmice, zatim je počeo da se oporavlja, ali je iznenada umro. Njegova majka nije imala novca za sahranu; troškove je pokrila žena koja ga je udarila automobilom. Nije bilo nikoga da ga sahrani. Nijedan od njegovih nekadašnjih sapatnika u piću nije našao vremena, pa su njegov kovčeg nosili Vladimir Veremeičik i trojica njegovih učenika iz lokalne šahovske škole. Zvanični datum smrti Rubana, zabilježen u njegovim dokumentima, bio je 17. novembar 1997. godine, ali to nije tačno: Veremeičik se sjeća da je bio topao dan početkom jeseni, a drveće je još uvijek bilo prilično zeleno. Sahranjen je izvan granica grada, oko trinaest kilometara daleko, tako da se čuvari biblijskih tradicija ovdje nemaju zbog čega brinuti. To mjesto nema ime, svi ga jednostavno zovu Groblje. Na njegovom grobu postoji ploča s njegovim imenom, ali, naravno, nema spomenika.
Nakon njegove smrti, bivši direktor lokalnog dramskog pozorišta došao je u Grodno. U to vrijeme živio je u Sjedinjenim Američkim Državama i rekao da je Rubanova drama tamo objavljena, a navodno čak i izvedena negdje; želio je predati tantijeme Ženjinoj majci, ali bilo je prekasno. U Sankt Peterburgu, u blizini Čigorinovog kluba, gdje je Ruban često dolazio, sada se nalazi sjedište udruženja „Krila“, koje se zalaže za prava seksualnih manjina.
Hesiod je rekao da bi radije umro ranije ili se rodio kasnije. Ko zna kakva bi sudbina Ženje Rubana bila da se rodio u nekoj drugoj zemlji ili u istoj zemlji tridesetak godina kasnije? Trideset godina je samo trenutak za besmrtnog Krona, ali to je gotovo čitav život za odraslog čovjeka. Da li bi bio filozof, kako je želio čitavog života? Istoričar? Pisac? Šahista? Niko ne zna. Mi ne biramo svoje vrijeme, živimo i umiremo u njemu. Tako je bilo i s Rubanom.
-Nastaviće se tekstom o Ratmiru Kholmovu-