Šah naslijepo – Aleksandar Aljehin (41.nastavak)

Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi

Eliot Hearst i John Knott

41.nastavak

Međutim, Aljehinov novi rekord je očigledno bio kratkog vijeka, jer je samo šest dana kasnije Réti uspješno odigrao simultanku naslijepo protiv 29 protivnika u São Paulu. Već je bila zabilježena polemika oko toga da li se Réti-jev nastup treba smatrati superiornijim od Aljehinovog. Réti je bio u pravu smatrajući da Aljehin nema više prava od njega da polaže pravo na svjetski rekord, posebno jer se već godinama ukupan broj odigranih partija, a ne procenat pobjeda ili apsolutni broj osvojenih poena, smatrao jedinim kriterijem za postavljanje novog rekorda.

Tokom 1920-ih, Aljehin je koristio šah naslijepo kao način da reklamira svoje pokušaje da osigura meč protiv Kapablanke za redovnu titulu svjetskog prvaka. To se može naslutiti iz njegovog članka iz 1931. o igri naslijepo, uključenog u njegovu knjigu Na putu ka svjetskom šampionatu (1932/1984), gdje je izjavio:

„O vrijednosti igre naslijepo postoje sasvim različita mišljenja. U Americi se, na primjer, visoko cijeni, dok je u Sovjetskoj Rusiji čak zabranjena† jer se smatra umjetnički beskorisnom, a što je najvažnije, štetnom po zdravlje. Iako sam lično nosilac svjetskog rekorda, ne mogu sebe smatrati strastvenim pobornikom ove vrste šahovskog sporta i smatram igru naslijepo samo sredstvom propagande. S čisto naučne tačke gledišta, igra naslijepo još uvijek zahtijeva istraživanje. Dobro je poznat rad Bineta. Međutim, pisao je prije skoro 40 godina i njegovi zaključci otkrivaju nedovoljno poznavanje teme. Njemački veteran  majstor Mieses objavio je pamflet o igri naslijepo, koji je, međutim, napisan samo na osnovu njegovog ličnog iskustva, pa zato može poslužiti kao materijal za naučno istraživanje, ali sam po sebi nema naučnu vrijednost. Naučno istraživanje u ovom slučaju ima interesantno polje pred sobom.“

Što se tiče propagandnih aspekata šaha naslijepo, moguće je da je Aljehin pokušavao da pridobije naklonost lidera sovjetskog šaha, jer je želio (ali nikada nije uspio) da ponovo posjeti svoju domovinu; znao je za stav sovjetskih vlasti o ovoj temi. Zapravo, u uvodniku koji je pratio Aljehinov članak u Šahmaty v SSSR-u 1931. (stranica 235), urednici su komenarisali sljedeće: „Igra naslijepo, kao tipičan izraz buržoaske težnje za rekordima, odlučno je osuđena od strane sovjetskog šahovskog pokreta. Članak sadašnjeg svjetskog prvaka naglašava, kao ništa drugo, ispravnost stava koji smo zauzeli po ovom pitanju.”

Autor članka je s mukom pronašao jedini – i to mukotrpan – argument u odbranu seansi igre bez gledanja u tablu, pozivajući se na „propagandnu” važnost ovog nezdravog spektakla. Mi, s naše strane, pretpostavljamo da je taj argument iznesen samo iz obzira prema pristojnosti, „radi dosjetke” (jer očekivati da će neko ozbiljno istraživati šah kroz ovakve trikove isto je kao regrutovati ljubitelje uzgoja peradi putem borbi pijetlova ili „propagirati” matematičke nauke demonstracijom računskih fenomena). Dajući prostor Aljehinovom članku, koji je zanimljiv u smislu odbacivanja igre naslijepo kao namjerno izmišljenog umjetničkog oblika, urednici skreću pažnju čitaocima na kamuflirani reklamni karakter ovog književnog nastupa [preveo Buške, 1971, stranica 523]. Pretpostavka urednika privrženih komunističkoj partijskoj liniji, da je šah naslijepo samo odraz kapitalističke, buržoaske „reklame”, danas djeluje vrlo nategnuto, iako je Aljehin možda ostavio prostora za takve komentare svojim izrazima. I ponižavajuća urednička tvrdnja da je šah naslijepo beskorisna tema za naučno istraživanje pokazala se neprimjerenom ili preuranjenom, kako su ukazale novije studije eksperimentalnih psihologa (o kojima će biti riječi u Dijelu II). U svakom slučaju, komentari u ovom uvodniku vjerovatno predstavljaju jedan od najranijih eksplicitnih primjera korištenja šaha za odražavanje ili opravdanje komunističke političke agende.

Dok je bio u Londonu 1926. godine, Aljehin je odigrao partiju koju je smatrao jednim od svojih „najboljih dostignuća u igri naslijepo”, protiv N. Schwartza (Partija 325). Čak je uključio ovu partiju u objavljene zbirke svojih najznačajnijih partija (Aljehin, 1939; Aljehin, 1932/1984). Međutim, ova partija nije bila dio uobičajene simultanke, već je bila jedna od dvije partije koje je igrao naslijepo dok se istovremeno suočavao s još 26 protivnika licem u lice—detalj koji nije bio jasno naznačen u njegovim knjigama. Očigledno je lakše igrati samo dvije partije naslijepo dok se igra još 26 partija s pogledom na tablu, u poređenju s igranjem svih 28 partija naslijepo.

Réti-jev rekord od 29 simultanih partija naslijepo iz 1925. ostao je neprevaziđen sve dok George Koltanowski nije uspješno igrao protiv 30 protivnika u Antwerpenu 1931. Tokom tog razdoblja, Aljehin je postao redovni svjetski prvak neočekivanom pobjedom (prema mišljenju većine šahovske zajednice) nad Kapablankom 1927. godine, nakon čega je dominirao turnirskim i meč šahom. Iako je tada bio na vrhuncu šahovske snage i veoma aktivan u redovnim turnirima i simultankama, Aljehin je nastavio da igra i partije naslijepo—ali nikada više od 15 istovremeno, često pristajući da igra samo jednu ili dvije partije naslijepo dok bi sve ostale igrao sa pogledom na tablu—sve dok nije odlučio 1933. iskoristiti posebnu priliku da povrati svjetski rekord u igranju naslijepo od Koltanowskog. Ta prilika se ukazala kada je organizacioni odbor šahovske sekcije na izložbi „Stoljeće napretka” tokom Svjetskog sajma u Chicagu 1933. pozvao Aljehina da bude glavna atrakcija. Ponuđena mu je nagrada od 1.000 dolara za pokušaj da nadmaši Koltanowskog u igranju više od 30 simultanih partija naslijepo.

(Nastaviće se)