
2006 New in Chess Alkmaar
20.nastavak
Na krstarenju 1982. godine razgovarao sam sa suprugom njemačkog političara. „Herr Pachman je veoma važan za stranku. On je sjajan govornik i polemičar“, rekla je gospođa Strauss. Zaista, Luděk je bio izuzetno dobar u javnim diskusijama. To su posebno primijetili članovi stranaka ljevice, koji su često citirali klasike. „Ne, Marx je to rekao sasvim drugačije nego što tvrdite…“ Pachman bi prigovorio. Njegovo pamćenje bilo je nevjerovatno, protivnici su ostajali bez argumenata, a on ih je često nadmudrivao. Pachman je bio izuzetno ambiciozan i imao je ogromno samopouzdanje i vjeru u svoju svrhu. Bio je majstor intriga, sposoban da uoči slabosti svojih protivnika i iskoristi ih. Ovo su osobine pravog političara, i mogao je daleko dogurati u politici da je bio manje sklon raspravama. Da je pokazao više strpljenja, želju za kompromisima i sposobnost da zažmuri na određene stvari. Ali nije posjedovao ove osobine. Nije želio pobjeđivati po poenima, već nokautom – svaki put.
Pachman je sačuvao svoj mladalački žar tokom čitavog života i nikada se nije bojao „igrati na terenu“ svojih protivnika, čak i ako je to za njega bilo opasno. Na početku Drugog svjetskog rata, mladi Luděk Pachman komponovao je nekoliko šahovskih problema, posvetio ih svom starijem bratu i poslao ih u jedan njemački šahovski časopis, koji ih je objavio. Tada je Luděk imao 16 godina, dok je njegov stariji brat Vladimir bio zatvoren u koncentracionom logoru Saksenhausen zbog svojih ljevičarskih uvjerenja.
Na Evropskom prvenstvu 1977. godine Pachman je igrao za Zapadnu Njemačku. Prvenstvo je održano u Moskvi, u vrijeme kulminacije Hladnog rata, i svaki učesnik iz Zapadnog bloka morao je računati na prisluškivanje i konstantno praćenje. U slučaju Luděka Pachman a postojala je i mogućnost direktnih provokacija. Možda bi neki ljudi odbili da odu na takvo putovanje, ali ne i Pachman . On se radovao susretima sa svojim bivšim sunarodnicima. Naravno, bio je posebno uzbuđen zbog meča protiv Čehoslovačke, ali nije dobio priliku da igra. Iz Praga je stiglo kategorično naređenje: bilo je zabranjeno igrati protiv Pachman a. Sat vremena nakon početka kola, tim Zapadne Njemačke dobio je poen jer se Pribyl, koji je trebao igrati protiv Pachmana, nikada nije pojavio za šahovskom tablom.
Pachman nikada nije volio besmisleno gubiti vrijeme, već ga je nastojao iskoristiti maksimalno, dok mu je pasivno opuštanje uvijek bilo muka. Nedostatak rada za njega je bio sinonim za dosadu. „Obojica smo igrali za Solingenu u njemačkoj Bundesligi“, prisjeća se Luboš Kavalek. „Jednog dana prije partije, dok smo naručivali ručak, sjedili smo u restoranu i čekali da nam donesu hranu. ‘Kada mislite da će nas poslužiti?’ Luděk je upitao konobara koji je prolazio. ‘Za otprilike deset minuta’, odgovorio je. ‘Odlično’, rekao je Pachman , odlažući ubrus. ‘Za to vrijeme mogu napisati još jedno pismo’, i uputio se prema vratima.“
Četvrt vijeka kasnije, Pachman je trebao igrati partiju u češkom ekipnom prvenstvu za svoj klub Višehrad. Međutim, nije otkazao prethodno planirano predavanje u Njemačkoj. Otišao je iz Praga popodne, stigao u Pasau u osam navečer, a odmah nakon predavanja vratio se u Češku Republiku i sjeo za šahovsku tablu. Tada je imao skoro 70 godina. Usprkos nekoordinisanom tijelu, kao posljedici dječje paralize, Pachman je igrao tenis, govorio nekoliko jezika, svirao klavir, strastveno igrao bridž, bio neumoran govornik i plodan pisac. Naravno, bio je i jak velemajstor. U svojim najboljim godinama, bio je izuzetno jak velemajstor.
Osim svojih šahovskih spisa, Pachman je napisao na hiljade stranica o političkim i religijskim temama, skoro o svemu što je bilo aktuelno, objavljujući u novinama i časopisima. U tim člancima nije bilo ni traga sumnji. On je uvijek znao bolje; sumnje su mu bile strane, a ako bi stvarnost bila u suprotnosti s njegovim pogledima na svijet, odbacivao bi je s nezadovoljstvom.
Njegove memoare, objavljene odmah nakon emigracije, nazvao je njemačkim naslovom „Sada mogu da govorim“. U uvodu knjige Pachman je napisao:
„Sumnjao sam da li vrijedi da napišem ovu knjigu, sve dok mi jedan prijatelj nije rekao da čovjek mora ostaviti neki dokaz o istini.“ Dodao je da bi njegov prijatelj riječ „istina“ napisao velikim slovom, jer je bio pobožan hrišćanin. Međutim, Pachman je nastavio: „Neću riskirati korištenje velikog slova, jer o tim velikim slovima znam vrlo malo. Ali njegove riječi me primoravaju da kažem: Pišem ovu knjigu samo o onome što znam da je apsolutno pouzdano i tačno.“
-Nastaviće se-