Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott
36.nastavak
Ova prilično dogmatska izjava, koja je iznesena više kao činjenica nego kao mišljenje, kasnije je osporena u British Chess Magazine iz juna 1925. godine, koji je tvrdio da bi broj odigranih partija, a ne procenat pobjeda, trebalo da predstavlja „rekord“; jer ako počnemo razmatrati druge aspekte igre naslijepo, onda ne možemo zanemariti pitanje kvaliteta protivnika.
U slučaju Aljehina i Retija bilo bi vrlo teško procijeniti ko je od njih igrao protiv jačih igrača. Zasigurno, nijedan od njih nije mogao po tom pitanju parirati Pillsburyjevom pothvatu kada je 27. jula 1901. [sic] igrao na slijepo u Hanoveru [sic], protiv dvadeset i jednog protivnika, od kojih je osamnaest bilo iz glavnog turnira A, a trojica iz B. Pobijedio je samo tri partije i remizirao jedanaest. Ipak, to je bila zapanjujuća demonstracija.
Priča o tome da li je Reti ili Aljehin zaslužio priznanje za svjetski rekord u igranju na slijepo 1925. godine nije završena u dvadesetim godinama, iako je do trenutka kada je Aljehin 1931. godine (prevedeno od Buschkea, 1971.) napisao članak o svojoj karijeri igranja na slijepo, Koltanowski upravo odigrao 30 partija 10. maja 1931., čime je nadmašio rezultate Retija i Aljehina iz 1925.
(Moguće je da Aljehin nije znao za novi rekord Koltanowskog kada je pisao svoju izjavu.) U svom članku Aljehin navodi da je Réti „viteški“ odmah nakon svoje simultanke od 29 partija u São Paulu istaknuo da je njegov pokušaj rekorda bio neuspješan jer je procenat osvojenih poena bio niži od Aljehinovog. Aljehin je dodao da su se on i Réti, na Retijevu inicijativu, prethodne godine u Njujorku dogovorili da se, u slučaju istog ili većeg broja partija, rekord („standard vrijednosti“) treba zasnivati samo na procentu osvojenih poena.
Ovaj komentar protivrječi onome što je Réti napisao u svom pismu za L’Echiquier iz 1925. godine, o čemu je već bilo riječi. Aljehin je često bio kritikovan zbog svojih komentara u svoju korist, pa vjerujemo da Réti nikada nije predložio niti pristao na ovaj specifični kriterij. Réti je bio mrtav već dvije godine kada je Aljehin napisao svoj članak 1931. godine, pa njegove tvrdnje o „dogovoru“ više nije bilo moguće provjeriti.
U svakom slučaju, kritičari su isticali da Réti i Aljehin nisu mogli sami sjesti i odlučiti koji bi kriteriji trebali važiti za svjetski rekord u igranju na slijepo; takva odluka trebala bi biti prepuštena nezavisnoj organizaciji, kao što je Međunarodna šahovska federacija (FIDE je osnovana 1924. godine, samo godinu dana prije demonstracija Retija i Aljehina).
Gore navedeni argumenti rijetko su bili obrađivani od strane šahovskih istoričara i malo je pokušaja da se oni razriješe. Iako su Aljehin i Réti prvenstveno bili zainteresirani za šah „licem u lice,“ pitanje ko je zaista zaslužio svjetsku titulu u šahu naslijepo očigledno je obojici mnogo značilo. Memoari Rétijevog brata, Rudolfa, sadrže izvještaj da je Richard Réti izjavio kako u partijama naslijepo nije pokušavao „vidjeti“ stvarnu poziciju partije na tabli u svojoj glavi, iako je to mogao učiniti u svakom trenutku (Winter, 2003, str. 381). Jednostavno je igrao prema nekoj vrsti „instinktivnog pamćenja,“ znajući koja kombinacija ili plan je bio u toku u svakoj partiji. Glavna poteškoća, kako svi igrači u slijepom šahu izvještavaju, javlja se na početku partije kada treba pronaći način da se svakoj partiji da individualni karakter. Richard je rekao da je slijedio unaprijed planiran sistem za početak prvih pet partija, zatim sljedećih pet itd., kako ne bi pobrkao jednu partiju s drugom. Nakon otprilike deset poteza, svaka partija postajala je prepoznatljiva u odnosu na druge.
Kalendovski u svojoj knjizi o Rétiju spominje nekoliko humorističnih priča o slijepom šahu koje je Réti ispričao 1924. godine. Jednom prilikom, velemajstor je igrao 10 simultanih slijepih partija u provincijskom gradiću. Prije nego što je izložba počela, jedan od posmatrača bio je posebno uzbuđen. Nije mnogo znao o šahu, ali mu je mogućnost da neko igra na slijepo bila potpuno nepojmljiva. Tokom partije, obratio se osobi pored sebe i uzviknuo: „Ovo nije ništa posebno, nije teško.“ Njegov susjed ga je pogledao iznenađeno, pa je posmatrač objasnio: „Vidi, oni mu govore sve poteze njegovih protivnika!“ Izgleda da je posmatrač mislio da se potezi prenose igraču nečim poput telepatije.
Druge anegdote sugerišu da su ljudi očekivali nekakvog proroka ili mađioničara. Tokom jedne od Aljehinovih simultanki naslijepo u Briselu, osoba koja je prenosila Aljehinove poteze na table njegovih protivnika bio je određeni novinar. Nakon što se simultanka naslijepo završila, jedan od kolega tog novinara ga je povukao u stranu i upitao: „Sad nam reci u čemu je trik i kako si to uspio.“ (Ovo zapravo nije tako glupo pitanje jer, kao što ćemo vidjeti, postoje slučajevi gdje je igrač koji je držao simultanku naslijepo vjerovatno unapred dogovorio određene partije s nekim od svojih protivnika ili je dobijao naznake od prenosioca poteza o tome šta treba ili ne treba da odigra, kroz intonaciju njegovog glasa ili možda kroz neke fraze koje su bile unaprijed dogovorene.) Nakon Retijeve simultanke naslijepo u São Paulu 1925. godine, on očigledno više nikada nije održao veliku simultanku naslijepo tokom preostale četiri godine svog života. Međutim, na web stranici Šahovske asocijacije Malte navodi se da je Reti 1928. godine prihvatio poziv da posjeti to ostrvo, gdje je planirao da obori svjetski rekord u simultanom šahu naslijepo. Međutim, nedostatak vremena i Retijevo loše zdravlje, praćeno njegovom smrću, to su spriječili. Retijeva prerana smrt sledeće godine, u dobi od 40 godina, bila je posledica šarlaha—koji je dobio u praškoj bolnici dok je bio na liječenju zbog povreda zadobijenih kada ga je udario automobil.
(Nastaviće se)