Autor: Natalija Marjančik
Vladimir Kramnik je naš posljednji svjetski šampion u šahu.
Od 2006. godine rodio se čak i izraz „vratimo šahovsku krunu u Rusiju“, ali novi nosilac titule iz Rusije još uvijek nije pojavio.

Danas Kramnik živi u Švajcarskoj i uglavnom igra online ili na revijalnim turnirima. Njegova životna misija posljednjih godina postala je borba protiv varalica – šahista koji koriste računar za pomoć.
Također, Kramnik je nedavno doveo ekipu Uzbekistana do bronze na šahovskoj Olimpijadi. Kao trener radio je s mnogim top igračima, uključujući Indijca Gukesha, koji se ovih dana bori za šahovsku krunu protiv Dinga Lirena iz Kine.
Tu smo i počeli.
Kramnik poznaje Gukesha od njegove 13. godine i vidi mnogo sličnosti između šahovskih sistema u Indiji i SSSR-u
Zanimljivo je da Kramnik mečeve za šahovsku krunu ne prati uživo.
Vladimir Kramnik – Za mene je principijelno da ih prvo pogledam bez kompjuterske analize. Na taj način bolje razumijem odluke koje šahisti donose u datom trenutku.
– Ko je vaš favorit u ovom meču?
Vladimir Kramnik – Obojica su za mene enigma. Gukesh je mlad i još uvijek nije potpuno jasno koliko je jak. S druge strane, Ding je nesumnjivo jak šahista, ali vrlo nestabilan. Kada je u dobrom mentalnom stanju, igra sjajno. Ali kada nije, djeluje kao potpuno drugi igrač. Za sada nivo igre na meču nije visok. Ali šta da se radi, dešava se…

– Vi ste ranije trenirali juniorsku reprezentaciju Indije i poznajete Gukesha već godinama?
Vladimir Kramnik – Prije četiri godine održao sam dva kampa sa reprezentacijom Indije. Tamo su bili svi momci koji su sada u top 10 ili blizu toga – Gukesh, Erigaisi, Praggnanandhaa…
Jedan kamp smo organizovali u Evropi, a za drugi sam otputovao u Indiju. Tamo mi je pomagao i Boris Gelfand. Generalno, za indijsku školu ovo je uobičajena praksa. Šah je tamo veoma popularan, i oni redovno pozivaju vodeće velemajstore da sarađuju sa njihovim igračima. To značajno doprinosi njihovom razvoju.
– Kakva je indijska škola šaha?
Vladimir Kramnik – U mnogo čemu podsjeća na sovjetsku. Na primjer, imaju značajnu podršku države. Svaki šahista koji postane velemajstor počinje da prima stipendiju.
– Veliku?
Vladimir Kramnik – Koliko znam, oko 500 dolara mjesečno. Ali to je i dalje veliki poticaj. Ipak je to Indija, a ne Švajcarska.
Oni imaju strategiju za razvoj šaha, što je takođe slično Sovjetskom Savezu. Na primjer, premijer Narendra Modi pažljivo prati šah, redovno se sastaje s vodećim igračima. Šah je izuzetno popularan, s ogromnim brojem mladih koji se njime bave. Kao i u sovjetskim vremenima, šah je snažno sredstvo društvene mobilnosti. A kada veliki broj djece počne da se bavi sportom – a populacija Indije, blago rečeno, nije mala – jasno je da će na kraju kvantitet prerasti u kvalitet. Jaki šahisti često se pojavljuju na istom mjestu. Na primjer, u sovjetsko vrijeme, kada sam bio u školi Kasparova-Botvinika, tamo su trenirali i Petar Svidler i Aleksej Širov, koji su postali veliki igrači.
– Postoji li neka specifičnost u radu baš s indijskim šahistima?
Vladimir Kramnik– To zavisi od ličnosti, a ne od nacionalnosti. Često radim s mladim šahistima, i najbolje je kada momak ili djevojka imaju „sjaj u očima“. Ako osoba ne samo da puno radi, već to zaista želi, efekat je potpuno drugačiji.
U Indiji se, naravno, radi veoma mnogo. Radili smo čitav dan, a onda bi oni još i uveče sami dodatno radili, slali mi svoje varijante… Momci i djevojke su veoma vrijedni, motivisani, a uz to imaju i veliki talenat. Sjećam se da sam odmah rekao osobi koja nas je pratila da će najmanje dvojica ovih momaka uskoro biti u svjetskih top-10. I to mnogo brže nego što on može zamisliti.

On se jako iznenadio, jer su momci tada imali samo 13-14 godina. Ali po Pragnanandhi i Gukeshu se odmah vidjelo da će postati vrhunski šahisti.
https://www.sports.ru/chess/blogs/3283408.html
-Nastaviće se-