Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere -Genrih Čepukaitis (4.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

4.nastavak

 Crnim figurama, Čepukaitis je igrao različite sisteme sa fianketiranim crnopoljnim lovcem, ali njegov omiljeni, koji je sam osmislio, bio je „rope-a-dope sistem“ (“strategijom iscrpljivanja”). U ovom sistemu, gdje crni namjerno prepušta inicijativu protivniku, bijeli gubi prednost bilo kakvih konkretnih teorijskih preporuka, a ako igra rutinski, „opruga“ u poziciji crnog može da se oslobodi gotovo sama od sebe. Zavisno o raspoloženju, mogao je koristiti ovaj defanzivni sistem i kao bijeli, preusmjeravajući pritisak na sebe.

Svaki njegov potez bio je očigledno promišljen, a njegova igra obilovala je originalnim, nekonvencionalnim idejama. Jednom, nakon što je u petom potezu kao crni žrtvovao kraljicu za dvije lake figure u partiji protiv Zaka, igranoj u Lenjingradskoj varijanti Nimcoindijske obrane, i doslovno ga razbio, Zak ga je, nakon što je predao partiju, nervozno upitao: „Naravno, poigravali ste se sa mnom?“. Godinama kasnije, u Lenjingradskoj Palati pionira, Vladimir Grigorjevič Zak, jedan od pionira ove varijante, još uvijek je sa zaprepaštenjem i nevjericom analizirao poziciju koja je nastala u toj partiji protiv Čepukaitisa.

Tokom jednog kola  lenjingradske Spartakijade 1967. godine, igrao sam na tabli pored Čepukaitisa. Tokom svoje partije protiv Rubana, Čip je neprestano izlazio u foaje da puši i razgovara s prijateljima, vraćajući se u salu samo kako bi brzo odigrao svoj sledeći potez. Mislim da bi, da je imao priliku da igra na američkim turnirima, gdje se događaji sa klasičnim, rapid i blic tempom često održavaju istovremeno, trčao iz sale u salu, igrajući nekoliko partija istovremeno, kao što, na primjer, radi britanski velemajstor Bogdan Lalić.

„Da li si vidio predstavu koju sam danas priredio?“ čuo sam Čepukaitisa kako govori u foajeu nakon što je Ruban predao partiju.
„Da li je sve bilo ispravno?“ neko ga je upitao.
„Ko zna, bez pola litre votke nema šanse da se to utvrdi,“ odgovorio je Čip sa smiješkom, na svoj omiljeni način.

Genrih Čepukaitis
„Da li je sve bilo ispravno?“
„Ko zna, bez pola litre votke nema šanse da se to utvrdi“

Ova fantastična partija, koja je danas podvrgnuta nemilosrdnoj analizi kompjutera, ne prolazi test preciznosti, ali i dalje oduševljava svakog ko u šahu cijeni više od same logične igre u otvaranju i iskorištavanja male prednosti u završnici. Jednom prilikom, u diskusiji o sve kraćem vremenu za razmišljanje, Anatolij Karpov je rekao da bismo svi mogli završiti igrajući blic, a tada bi Čepukaitis mogao postati svjetski prvak.
„Da, mogao bi,“ primijetio je David Bronštejn, „i ne vidim ništa loše u tome. Genrih Čepukaitis je veličanstven strateg i brilijantan taktičar. “

Njegove bezbrojne pobjede na blic turnirima rezultat su njegove izuzetne vještine stvaranja komplikovanih situacija, u kojima se njegovi protivnici, naviknuti na „ispravnu“ igru, jednostavno izgube.

On nije tražio istinu u partiji, prepuštajući to zanimanje super velemajstorima i računarima koje je toliko mrzio; tražio je samo i isključivo svoju vlastitu ispravnost, zvanu pobjeda. U potrazi za tom ispravnošću raspolagao je ograničenim brojem sekundi, i mislim da bi mu odgovor kontrolora leta na pitanje psihologa o tome šta misli u hitnim situacijama – ‘Nema vremena za razmišljanje, morate vidjeti’ – bio posebno blizak srcu. A ako biste ga pitali šta je istina u šahu, možda bi odgovorio riječima lika iz romana Agate Kristi: istina je ono što poremeti nečije planove.

Još jedan ključan savjet odnosio se na sat: ‘Poteze pravite što bliže dugmetu na satu. Ovo je veoma važno.’ Zapamtite: vaše ruke moraju biti brže od vaših misli. Nemojte pomicati figure tamo gdje gledate i ne gledajte tamo gdje pomičete figure. To je prilika! Ako vaš protivnik zaboravi da pritisne sat, napravite inteligentan izraz lica, kao da razmišljate. Dok protivnikov sat radi, vi ste bliži pobjedi. Kada stignete do završnice, pravite nasumične poteze, prateći jedino pravilo: svi vaši potezi moraju biti što bliže dugmetu na satu. Nikada ne zaboravite Čepukaitusovu teoriju dugmeta.“

„Čip“ u karakterističnoj pozi tokom brzopotezne partije protiv Petera Svidlera: figure blizu sata, desna ruka već spremna za naredni potez, čak i prije nego što je protivnik pritisnuo dugme na satu

Nekoliko godina prije smrti, Čepukaitis je napisao knjigu o brzopoteznom šahu, blicu i kako igrati u vremenskoj oskudici. Glavnu ideju knjige formulisao je vrlo jasno:

„Apsolutno nije potrebno igrati dobro, već je važno da vaš protivnik igra loše!“

Pridavao je veliku važnost atmosferi koja se stvara tokom partije i ulozi protivnika:

„Kada započinjete partiju, imate 16 figura različite vrijednosti. Ali postoji jedna koja je mnogo značajnija od svih ostalih – sedamnaesta figura. To je vaš protivnik. Na njega se morate osloniti prilikom izbora svojih poteza. Iznad svega, ne smijete spriječiti protivnika da napravi izbor. Pokušavam predstaviti taj izbor svom partneru i iskreno se nadam da će napraviti sljedeći previd! Pronaći će način da izgubi ako mu se ne miješate previše. Šahista je samo ljudsko biće, a ljudima je u prirodi da griješe, da ostavljaju figure i previde stvari.”

(Nastaviće se)