Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott

17.nastavak
U jednoj poznatoj partiji na slijepo, Blackburne je zadivio prisutne najavivši mat u 16 poteza—sigurno najduža najava mata u čitavoj istoriji šaha naslijepo. Ova situacija bila bi prilično neobična čak i u regularnoj partiji. Nismo uspjeli pronaći podatke o broju tabli na kojima je Blackburne simultano igrao, niti lokaciju i datum partije, niti zapis partije. Poznata je samo kao dijagram prikazan ispod u knjizi Blackburne (1899/1979, str. 211).

Scott
Varijanta u kojoj Crni vjerovatno najduže odolijeva, zahtijevajući od Blackburna da matira u 16 poteza, glasi ovako: 1. Rxe6+ Kh7 2. Qd3+ Rg6 3. Qxg6+ fxg6 4. Re7+ Kg8 5. Be6+ Kf8 6. Rf7+ Ke8 7. Nf6+ Kd8 8. Rd7+ Kc8 9. Rxa7+ Kb8 10. Nd7+ Kc8 11. Nc5+ Kd8 12. Rd7+ Kc8 13. Rf7+ Kd8 14. Nb7+ Ke8 15. Nxd6+ Kd8 16. Rd7 ili Bb6 mat.
Na simultanci naslijepo na 10 tabli 1878. godine, Blackburne je odigrao seriju poteza koja je diskreditovala varijantu koju je Zukertort preporučio za Crnog protiv Evansovog gambita. Blackburneovi novi potezi su posebno zanimljivi jer čak i najnovija teorijska analiza u Enciklopediji šahovskih otvaranja navodi njegovu partiju, staru više od stoljeća, kao najbolji način da Bijeli igra u toj poziciji (vidi partiju 348).
Tokom svoje duge karijere šahovskog profesionalca, Blackburne je priredio veliki broj partija na slijepo na šest ili osam tabli, desetine simultanki na 10 tabli, i nekoliko na 12 (jedna u Warrnamboolu, Australija, 1885. godine). U zbirci njegovih partija koju je uredio P. Anderson Graham za Blackburnea—koji je odabrao, komentarisao i organizovao partije—navodi se (Blackburne, 1899/1979, str. 206) da je majstor jednom igrao protiv 15 protivnika naslijepo istovremeno, što bi bio prvi put da je neko izjednačio svjetski rekord Paulsena iz 1859. godine. Autori nisu uspjeli potvrditi ovu tvrdnju. Rezultati i drugi detalji nisu navedeni; čini se da ovo nije pomenuto nigdje drugo, niti su bilo koje partije s tog događaja zabilježene u izvorima koje smo konsultovali—što je iznenađujuće jer bi mediji, posebno u Engleskoj, sigurno obavijestili javnost o ovom dostignuću.
Dok je turnir u Baden-Badenu 1870. bio u toku, Blackburne je razgovarao s organizatorom turnira Ignatzom Kolischom (kasnije, baronom Kolischom) o mogućnosti igranja zapanjujućih 40 simultanih partija na slijepo, pod uslovom da bi igrao samo šest sati dnevno, s tim da bi se nedovršene partije odgađale za dan ili dva. Međutim, izbijanje Francusko-pruskog rata dovelo je do brzog završetka turnira i eliminisalo ovu mogućnost. Pored toga, greškom su Blackburnea preko noći stavili u kućni pritvor u hotelu kao osumnjičenog špijuna.
Kada je Najdorf 1943. godine odigrao 40 partija naslijepo istovremeno, više od 70 godina kasnije, to je bio prvi put da je neko postigao broj partija koji je Blackburne predložio. Najdorf nije prekidao nijednu partiju, već je igrao preko 17 sati neprekidno (što će biti opisano kasnije).
Nekoliko Blackburneovih savremenika šalilo se s njim, govoreći mu da je bolje igrao kada nije gledao tablu nego kada ju je imao pred očima. Urednik Blackburneove knjige, P.A. Graham, analizirao je neke od Blackburneovih navika i temperament i sugerisao da je to zaista tačno. Rekao je da je Blackburneov prijatan, čak i pomalo lijen temperament zahtijevao izazovan zadatak kako bi ga potaknuo da da svoj maksimum. Pretpostavlja se da je Blackburne bio skloniji postizanju prave koncentracije tokom simultanki na slijepo jer je morao stalno održavati pažnju, dok bi se u turnirskim partijama fokusirao uglavnom kada bi došao red na njega.
Blackburne je očigledno imao živu maštu i jako pamćenje. Graham je rekao da je Blackburne bio „čovjek koji u velikoj mjeri misli u slikama, i u svom razgovoru tako dobro priziva riječi i geste da mu se čak i likovi pred njim pojavljuju. ‘Čak su i Winawerove naočale smijale’, rekao je prisjećajući se scene u Beču” (Blackburne, 1899/1979, str. 207).
Kada je Graham pregledao neke Blackburneove partije s njim krajem 1890-ih, bio je zapanjen otkrivši da se Blackburne mogao prisjetiti partija koje nije vidio više od trideset godina. Ali čini se da njegove sposobnosti pamćenja nisu bile ograničene na šah. Pričao je kako je, kada je bio mlad u tekstilnoj industriji, poslan da prikupi niz malih dugovanja, te je tek u vozu shvatio da je zaboravio knjigu u kojoj su bili zapisani dugovi. Ipak, prikupio je sve dugove iz pamćenja bez ijedne greške (Blackburne, 1899/1979, str. 207).
U drugom slučaju, dok je Blackburne bio pacijent u bolnici St. Thomas 1870-ih, pitao ga je ljekar: „Jeste li vi gospodin Blackburne, šahista?“ Nakon što je potvrdno odgovorio, upitan je da li može iz sjećanja ponoviti nekoliko skraćenih latinskih naziva s bočica za lijekove. Nakon nekoliko minuta proučavanja, Blackburne je, bez znanja latinskog jezika ili farmacije, uspješno zapamtio nazive s oko 60 do 80 bočica i ponudio da ih navede redom unaprijed ili unazad (British Chess Magazine, 1924, str. 402). Ovo se čini izvanrednim, ali moguće je da je Blackburne koristio određene mnemotehničke sisteme koji su mu pomogli. Neki od tih sistema opisani su kasnije.
Blackburne je često izvodio „Skakačevu turneju“ naslijepo, u kojoj izvođač poziva putanju kojom skakač prelazi svako polje na tabli, zaustavljajući se na svakom polju samo jednom. Postoji mnogo takvih putanja, koje se lako mogu zapamtiti uz pomoć jednog od nekoliko mnemotehničkih sistema, ukoliko je potrebno. Upotreba ovakvih sistema seže unazad vijekovima. Nemamo dobrog razloga da ozbiljno sumnjamo u ove priče o Blackburneovom pamćenju izvan šaha, ali psihološka istraživanja su pokazala da su podvizi pamćenja šahista i drugih često znatno uveličani, posebno kada nema pouzdanih svjedoka koji bi ih potvrdili. Rijetko je jasno da li su uspjesi rezultat prethodne vještine u mnemotehnikama ili prirodnih sposobnosti pojedinca.
Osim što je bio vješt u igranju šaha naslijepo, Blackburne je bio jedan od najjačih engleskih turnirskih igrača devetnaestog vijeka. Hooper i Whyld (1992, str. 42) kažu da je više od 20 godina bio jedan od šest najboljih igrača na svijetu, a još duže najbolji u Engleskoj. Blackburne je postigao odlične rezultate na mnogim međunarodnim turnirima, ali obično nije završavao na prvom mjestu. Nastavio je da igra ozbiljan šah sve do svoje 72. godine, a na turniru u St. Petersburgu 1914. godine čak je pobijedio osnivača hipermodernog pokreta, Aarona Nimzoviča. Nije mnogo drugih igrača nastavilo da igra na snažnimjakim turnirima u svojim 60-im ili 70-im godinama. Nakon uspjeha na turniru u Beču 1873. godine (gdje je podijelio prvo mjesto, ali izgubio doigravanje protiv Steinitza), stekao je nadimak „Der schwarze Tod“ (Crna smrt). Također je bio nazivan i „čovjekom sa čeličnim živcima“.
Blackburne je nakon mladosti postao profesionalni šahista, i više od pedeset godina dva puta godišnje obilazio Veliku Britaniju držeći simultanke, uključujući i partije na slijepo. Za te događaje se oblačio vrlo neformalno, šalio se sa protivnicima i publikom, a često bi se zaustavio između tabli kako bi popio čašicu viskija. Tvrdio je da se toliko koncentrisao da često nije primjećivao razliku između viskija i vode. Jednom je ispraznio čašu protivnika, a kada su ga ukorili, odgovorio je: „Ostavio ju je na dohvat i uzeo sam je en passant.“ Tokom simultanke naslijepo na 10 tabli 1872. godine, Blackburne je pretrpio samo jedan poraz, usprkos tome što su partije igrane u koncertnoj sali Kristalne palate dok se istovremeno izvodio Sullivanov Te Deum. Za Blackburnea je šah bio zabava, i nije mnogo drugih igrača pomenutih u ovoj knjizi bilo toliko voljeno među kolegama i šahovskim navijačima kao što je bio on.
(Nastaviće se)