Piše GM Emil Sutovsky
Danas bi Mihail Nehemjevič Talj proslavio rođendan. Napunio bi 88 godina. A koliko ga dugo već nema. I koliko ga i dalje vole. Čarobnjaka, neobičnog, nevjerovatnog. Samo njegovo prezime, iako korijene vuče iz jidiša, u prevodu s hebrejskog znači „rosa“, što na neki način otkriva suštinu ovog genija iz Rige. Svjež, krhak, prolazan. Zaista se pojavio kao kap rose niotkuda u toj simboličnoj 1956. godini i donio dašak svježine već na svom prvom nastupu na Šampionatu Sovjetskog Saveza. I nakon toga – četiri godine nevjerovatnih uspjeha. Neki novi šah, gdje su svi zakoni srušeni. I sasvim mladi Miša, koji sa svojom nevjerovatnom energijom i skoro mističnim izgledom, uzlijeće na sam vrh.
On je đavolski siguran u sebe, đavolski snalažljiv i božanski prelijep u toj borbi s najboljim igračima starije generacije, i eto, čak i sam Botvinik mora položiti oružje. Talj – svjetski šampion. Miljenik publike i pripadnica ljepšeg pola. Otvoren, živahan, sasvim mlad, suncem ispunjene glave… On je kao simbol novog vremena. Obožavaju ga navijači. Talj i igra sjajno, i priča slikovito, on nije neka uzvišena figura na pijedestalu, poput Botvinika, već mladi bog koji je sišao među ljude i daruje im svjetlost.
Ali onda počinje duga, crna faza. Miši – tako će ga svi zvati do posljednjih dana života, bez obzira na razliku u godinama – otkrivaju ozbiljne zdravstvene probleme. To utiče i na pripreme za revanš meč, kao i na sam meč, koji Talj gubi od svog 50-godišnjeg imenjaka. I odmah veselo saopštava okupljenima da je sad bar najmlađi bivši svjetski šampion.
O, njegov smisao za humor. Nijedan svjetski šampion nije izrekao toliko nezaboravnih fraza, replika, komentara o onome što se događa. U tome je čitav bio Talj. Inače ne bi preživio – sa svojim zdravljem, pao bi u depresiju i ne bi se vratio. Ali on je živio, stvarao, igrao šah i živio za šah – turniri, simultanke, publikacije, beskonačni blic partije. Kao da je uživao u svemu tome. Treninzi? Pripreme? Ne, u modernom smislu toga nije bilo ni približno, i njegov dugogodišnji trener, Aleksandar Naftaljevič Koblenc, u jednom trenutku je čak prestao pokušavati bilo šta da promijeni. Ali šah je bio svuda i uvijek.
A svakodnevnog života – nije bilo. Taj dio Talja nije zanimao, i kao da nije postojao. Sve te organizacione i finansijske stvari samo su ga ometale. U mladosti je mogao danima hodati u pogrešno obučenim cipelama, redovno kasniti na letove, u zrelim godinama je mogao zaboraviti nagradu od nekoliko hiljada ili jednostavno izgubiti veliku svotu novca. A sve te sovjetske realnosti – one su mu samo smetale. Kao onog pješaka u razgovoru sa Botvinikom tokom Olimpijade: „Miša, zašto ste dali pješaka?“ – „Smetao mi je.“
Uopšte nije bio antikomunistički raspoložen, čak nije posebno primjećivao nedostatke sistema – sve što mu je trebalo bilo je da ga ne ometaju od njegovog Poziva. Ali ometali su ga. Prvenstveno su ga ometale brojne bolesti. Godine 1962. započinje Turnir kandidata, u nadi da će se ponovo kvalifikovati za meč. Ali, dok je proveo tri četvrtine turnira na lijekovima, Talj još jednom završava u bolnici. Bubrezi – odatle su počele nesreće mladog Miše, i kroz trideset godina neće biti nijednog normalno funkcionišućeg organa u njegovom tijelu. Uvijek s cigaretom – dvije paklice dnevno, nesklon sportu i sklon piću, spaljivao je sam sebe, ali zamisliti ga drugačijeg bilo bi nemoguće.
Mlad organizam se tada još oporavlja, i 1964. godine čarobnjak iz Rige je ponovo u igri – dijeli prvo mjesto na međuzonskom turniru s rezultatom od +11 bez poraza, zatim pobjeđuje Portiša i Larsena u mečevima, i tek u finalnom meču kandidata gubi od Spaskog, postajući formalno treći igrač na svijetu. Olimpijada u Havani 1966. umalo se nije tragično završila za Talja. Udaren bocom po glavi u jednom od noćnih barova – ili greškom, ili iz ljubomore – Talj ponovo završava u bolnici. Petrosjan se sjajno našalio: „Samo s Taljevim čeličnim zdravljem neko bi se tako brzo mogao oporaviti“ – i za nekoliko dana Talj je već opet za šahovskom tablom, uništava svoje protivnike.
Tu bih volio stati i posebno se osvrnuti. Talj je bio nevjerovatno dobar protiv igrača, čak i jakih, ali koji su mu ipak bili slabiji. Sjajno je koristio psihologiju, tjerajući protivnike da sumnjaju u sebe, ulaze u cajtnot, griješe. A s igračima svog nivoa – svjetskim šampionima, kao i onima poput Korčnoja, Polugajevskog, Štejna – bilo mu je veoma teško. Njegova mašta ga je uzdizala, a surova stvarnost vraćala nazad – ali već bez pješaka, a ponekad i bez figura.
Kada je bio u dobrom fizičkom stanju, takva igra prolazila bi čak i protiv najboljih, jer u zdravom Talju je bio zdrav duh, ali kada nije bio u najboljem stanju, često bi završavalo autogolom. A upravo od kraja šezdesetih, zdravlje ga je počelo sve češće izdavati, i već tada su u redakcijama glavnih novina imali spreman nekrolog – a Miša je imao tek oko trideset godina.
Godine 1968. Talj ispada iz novog ciklusa, izgubivši meč protiv Korčnoja. Slijedi višegodišnja kriza – Talj prestaje ulaziti u olimpijski tim, a u slučaju Olimpijade u Luganu 1968. zamijenili su ga dan prije polaska, kao da ga demonstrativno otpisuju, dajući prednost znatno starijem Smislovu, koji nije imao posebne sportske zasluge, ali je bio blizak s rukovodstvom. Inače, to je još jedna osobina koja razlikuje Talja. Botvinik, Petrosjan, Smislov, Karpov – svi su oni, u različitim mjerama, uživali podršku rukovodstva. Talj nije. Ni Spaski nije. Ali Spaski je bio glumac i buntovnik, nije htio držati jezik za zubima. A Talju su te stvari jednostavno bile strane… Ipak, svi su voljeli Talja. Ali on nije bio njihov. Ne zbog porijekla ili svoje arhetipske jevrejske spoljašnjosti – na kraju krajeva, ni Mihaelu Mojsijeviču to nije smetalo. Jednostavno, Talj je živio u svom svijetu.
Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih nisu donijeli Talju ništa posebno radosno. Pokušava mijenjati svoju igru, shvatajući da su njegova karakteristična polja f5 i d5 čvrsto zatvorena, ali ti pokušaji ne donose rezultat. Nisu mu čak dozvolili da se takmiči na Prvenstvu SSSR-a 1970. koje se održavalo u njegovoj rodnoj Rigi.
Nakon toga, 1972-1973. dolazi do kratkog uzleta, ali ga zdravlje ponovo izdaje, te se u najvažnijem turniru godine, međuzonskom turniru u Lenjingradu, suočava s neuspjehom. Iako zajedno s mladim Beljavskim osvaja Prvenstvo SSSR-a 1974, postaje jasno da ga je život gurao prema sve težim iskušenjima. Približava se četrdesetoj, ali se opet ne uspijeva kvalifikovati među kandidate, a ruke su mu probodene iglama – „Miša, je li istina da ste ovisnik o morfiju?“ – „Ne, ja sam Čigorinov učenik!“ U tom periodu, Talj prestaje biti Čigorinov učenik. Koliko partija iz tog vremena možete prizvati u sjećanje? Talj je negdje igrao, ali pobjeđivao je redovno samo na „moskovskim samovarima“ – tradicionalnom nagradnom turniru u velikom godišnjem brzopoteznom takmičenju – brzopoteznim partijama koje su mu bile strast čitavog života.
Srećom, na scenu izlazi borba Karpov-Korčnoj. Talja pozivaju da pomogne sovjetskom šampionu u borbi protiv izopštenika. Treba napomenuti da Mihailu Nehemjeviču tu nije bila važna nikakva ideološka komponenta. On se nije bavio takvim stvarima. Ali igrao je šah, i to je za njega ostalo jedino važno. Dakle, imam teoriju da je upravo tada, tokom pripreme za meč, i u samom meču, Talj prvi put ozbiljno pristupio šahu. Ne beskonačni brzopotezni turniri, ne „kakva ukusna pješakinja, uzeo bih je“, ne „Miša ima otvorenu liniju, pa će dati mat“ – nego ozbiljno, istinski, s jednim od najprefinjenijih šahista u istoriji, potpunom suprotnošću samom Talju, mladom Karpovu.
Nakon toga, Talj doživljava drugi uzlet. Njegova čuvena energija dobija novi oblik. Ima nevjerovatnu godinu, osvajajući od kraja 1978. do kraja 1979. Prvenstvo SSSR-a, superturnir u Montrealu (zajedno s Karpovom), međuzonski turnir u Rigi… Uticaj rada s Karpovom osjećaće do kraja svoje karijere. Postaće staloženiji, praktičniji, temeljniji.
Nažalost, sve to nije bilo dovoljno u kandidatskom meču 1980. protiv Polugajevskog. Nedovoljno zbog njegove svjesne, riskantne odluke. Mihail Nehemjevič odlučio je izazvati Lava Abramoviča – gotovo prvi put u životu smatrajući da može ravnopravno nadigrati najboljeg stručnjaka za otvaranja u svijetu, igrajući najkompleksniju sicilijanku. Naravno, Talj se pripremao – pomagao mu je jedan od najistaknutijih analitičara tog vremena, Alvis Vitolinš, ali sve je to završilo predvidljivo. Polugajevski je sigurno pobijedio, a Talj, koji je tada imao nevjerovatan rejting od 2705 (treći nakon Fišera i Karpova), izlazi iz forme.
Pred njim je još 12 godina života i nastupa. Godine 1988. potići će nevjerovatnu pobjedu na prvom svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu, igraće nezaboravne partije, imaće uspjehe na međuzonskim turnirima i dobru igru u kandidatskim mečevima. Tokom tog perioda Talj će dijeliti svoju ljubav prema šahu kroz bezbrojne članke i nastupe, a svako njegovo pojavljivanje izazivaće živ interes.
To je već novi Talj. Trećina njegovih partija završavaće se remijem za sat vremena; naučiće da igra drugačiji šah. Kao markantan primjer, značajno će popraviti skor s Korčnojem – ali, s druge strane, pogoršaće rezultat s Portišem, kojeg je u mladosti nadjačavao svojom energijom. Ali kroz sve to, jedna stvar ostaje nepromijenjena – nastaviće takođe trošiti svoje zdravlje. Talj će na očigled svih umirati – postoji slavna zajednička fotografija svjetskih šampiona – i teško je gledati Mihaila Nehemjeviča bez bola, iako je tada imao samo pedeset godina.
Talj će umirati naočigled svih – njegovo omiljeno izražavanje u posljednjim godinama postaće „hvala što ste me prepoznali.“ Bježaće iz bolnica, ali uprkos zakonima sporta i fizike, zadržaće visok nivo za tablom. Bolest ga neće učiniti zlim ili ogorčenim – ostaje Miša, zaljubljen u Igru. Genije, koji se stalno mijenjao, ali koji nikada nije iznevjerio samog sebe.
Danas bi Talj napunio 88 godina.
Osamdeset i osam! Volim ga mnogo.
Osamdeset i osam? Zauvijek.
(Preneseno sa fejsbuka)