38.nastavak
Tokom meča za titulu svjetskog šampiona 1993. godine između Kasparova i Shorta, kupio sam novi faks. Držao sam ga u svojoj sobi u kući mojih roditelja u Madrasu i bio sam veoma zadovoljan time. Ipak, još mi je trebao neko da mi faksom šalje poteze iz partija. Imali smo iz nekog razloga dvije telefonske linije kod kuće, a moj otac je rekao da jednu mogu rezervisati isključivo za faks. Nismo imali pojma da je to bilo ilegalno.
Navodno, morali ste podnijeti zahtjev za posebnu faks liniju ako ste htjeli koristiti faks uređaj. Gnjavio sam Frederica da mi faksom šalje poteze iz partija Short-Kasparov meča i sjećam se da sam dobio papir s mrljama od tinte kao odgovor. Zabrinut, podigao sam slušalicu, pozvao Frederica u London i obavijestio ga da moj uređaj izgleda ne radi.
Kako se ispostavilo, on se samo našalio sa mnom i obećao da će mi uskoro poslati prave poteze.
Slanje detalja o partijama putem faksa bila je jedan od načina da se prevaziđu geografske prepreke.
Sovjetski Savez je, do tada, bio daleko ispred ostatka svijeta kada je riječ o šahu – u iskustvu i ekspertizi – i pristup informacijama iz tog dijela svijeta smatran je Svetim Gralom. Sve se svodilo na to gdje se nalazite u koncentričnom krugu informacija. Što ste bliže unutrašnjem krugu (u ovom slučaju Moskvi), veći je bio obim informacija i bolja stručnost kojima ste raspolagali, a kako ste se udaljavali, informacije su postajale sve nedostupnije. Jedini način da ih dobijete bio je da vam neko faksom šalje detalje partija ili da vam poznanik koji putuje u vaš dio svijeta donese fotokopirane biltene s turnira.
S razvojem tehnologije, čekanje na knjige koje bi vam ranije stizale poštom jednom u nekoliko mjeseci odjednom je postalo besmisleno. Frederic mi je preko prijatelja poslao nekoliko disketa – jednu sa šahovskim programom koji sam mogao instalirati na svoj računar, a druge s partijama. Kasnije sam te diskete koristio kao podmetače za čaše.
Ubrzo smo počeli razgovarati o računarima koji su bili dovoljno jaki da pobijede šahovsku partiju bilo kojeg čovjeka, bilo kojeg velemajstora. Pristup putem računara uklonio je rijetkost i ekskluzivnost ključnih informacija, koje su sada bile dostupne svima koji su ih tražili. Pojava interneta podigla je ovo na sasvim novi nivo. Sada ste mogli biti kod kuće i istovremeno igrati partiju online s nekim ruskim igračem.
Za meč kandidata protiv Kamskog sledeće godine, sjećam se kako smo svi – moja majka, Maurice i Nieves, njihov sin Eddie, te moji treneri Ubilava i Jusupov – krenuli iz moje kuće u Madridu prema Las Palmasu. Kada je gotovo bilo vrijeme da se ukrcamo na avion, odjednom sam osjetio da mi nešto nedostaje i u panici shvatio da sam zaboravio svoj laptop kod kuće, sa svim bilješkama za meč u njemu. U to vrijeme, nosio sam sa sobom i štampač, zajedno s hrpom papira, kako bih mogao isprintati sve što želim da moji treneri pregledaju. To, izgleda, nisam zaboravio.
Srećom, naša kućna pomoćnica Maxi imala je ključ od mog doma. Mauriceova kćerka je živjela blizu mog stana, pa sam je nazvao kako bih stupio u kontakt s Maxijem i krenula u akciju spašavanja. U doba fiksnih telefona, niste mogli davati uputstva kao danas, dok neko drži mobilni telefon na uvu i pretražuje sobu tražeći izgubljeni predmet. Ipak, uspio sam dati Maxi precizna uputstva.
Kada ga je pronašla, Eddie, koji je radio za američku multinacionalnu kurirsku kompaniju FedEx, poslao mi ga je u Las Palmas, tako da sam ga imao kod sebe još iste večeri.
Postepeno su na scenu počeli dolaziti elementi koji su šahovskom svijetu bili itekako potrebni da izjednače uslove. Šahovske mašine, odnosno računarski programi koji analiziraju brojne šahovske pozicije kako bi ponudili konkretne načine za rješavanje problema na tabli, bili su među njima. U početku su te mašine bile smiješno slabe. Mogle su uočiti vrlo malo onoga što vi niste već primijetili. Pristupili bi problemu tako što bi razmotrili svaki mogući potez kako bi mu kontrirali, ali, zbog plitke analize, ponekad bi ponudili najapsurdnija rješenja.
U početku smo ih koristili samo da provjerimo svoj rad zbog eventualnih grešaka, slično kao što matematičari koriste kalkulator da se uvjere da nema osnovnih grešaka i da se riješe dosadnih dijelova analize. To je sve ozbiljne analize ostavljalo nama. No, s novijim verzijama softvera, počeli smo se oslanjati na njih za kompleksnije zadatke. Moj prvi odgovor na šahovske mašine bio je određeni nivo prezira.
Postepeno je, međutim, došlo do spoznaje da bi čak i najslabija šahovska mašina povremeno uočila nešto što sam ja propustio, možda zbog toga što sam se opustio ili pretpostavio da je problem riješen, nisam dovoljno pažljivo pogledao ili sam jednostavno postao lijen.
Ovo su bili rani dani, 1991. godine, kada smo koristili Fritz, šahovsku mašinu koji je razvio holandski programer Frans Morsch, a koji je bio dodan u ChessBase bazu podataka. Prvi udarac egu ljudskih šahista došao je kada je ova nevjerovatno slaba mašina bila sposobna da ukaže na propuštenu manevarsku mogućnost. Kako su mašine postajale sve jače, morali smo im sve više priznavati.
Ubrzo smo počeli koristiti šahovske mašine za taktičke situacije, ne samo da provjerimo da li smo pogriješili, nego da vidimo što bi oni ponudili kao rješenja ili alternativu. Logičan korak nakon toga bio je pokušati razumjeti što su te mašine smislile.
(Nastaviće se)