Genna Sosonko: Ruske siluete (73. nastavak)-Grigorij Levenfiš

Nije slučajno što ističemo naučni pristup šahu kao karakterističnu osobinu Sovjetske šahovske škole. U tom pogledu, Botvinik, kao inovator šahovskog razmišljanja, kao i mnogi drugi u sovjetskoj kulturi, dobro pamti divne riječi druga Staljina o nauci, koja ‘ne priznaje fetiše, ne boji se da digne ruku protiv starog i zastarjelog i pažljivo sluša glas iskustva i prakse’. Nakon Romanovskog i Roklina, uslijedili su odgovori drugih, manje poznatih. U šahu su uvijek postojale prljave igre, ali u teškim vremenima Sovjetskog Saveza one su poprimile posebno zlokoban ton.

Konačnu riječ iznio je sam svjetski prvak u članku pod nazivom ‘O tri izjave’, s podnaslovom tipičnim za to vrijeme: ‘Kao pitanje kritike i samokritike’. Napisao je: ‘Ne bi trebalo raspravljati o ‘Botvinikovom problemu’, već o Sovjetskoj šahovskoj školi. Da li su sovjetski majstori, kojima je naša Partija i sovjetski narod postavio ozbiljan cilj, a to je osvajanje svjetskog prvenstva, mogli razviti takve ‘kreativne’ tendencije? Naravno da nisu. Morali smo poraziti strane majstore, i to sigurno. U svojoj recenziji velemajstor Levenfiš ignoriše ovaj fakt, kao i Sovjetsku šahovsku školu, očigledna i fundamentalna greška recenzenta.’

Nakon ovakvih argumenata, koji su bili dobro poznati Akhmatovoj i Pasternaku, Šostakoviču i Prokofjevu, svaka rasprava je bila isključena. Moglo se samo očekivati posljedice. U društvu gdje su živa bića žrtvovana zbog apstraktnih pojmova, reakcija koja je uslijedila mogla je biti najteža moguća. Sudbina Defoea, koji je prije tri stotine godina stajao na stubu srama u Londonu jedan sat dnevno zbog svojih političkih pamfleta, mogla je izgledati poželjna. Međutim, stvar se završila ovim kritikama i bilo je iznenađujuće što nisu poduzete strože mjere protiv Levenfiša.

Poslednje godine života Levenfiš je proveo radeći, pišući članke i knjige, u siromaštvu… Starost je stigla, ali bol života koji je živio još je bio prisutan. Tokom svih tih godina postao je otvrdnut i kao da je okamenjen. Mogao je reći: Zdrav sam, za sada moje srce je izdržalo čak i ono što nisam opisao.

Godine 1961. Boris Spaski je igrao na Prvenstvu SSSR-a. Jednog od posljednjih dana januara u moskovskom metrou vidio je Levenfiša: ‘Starog, blijedog, kao duha, hodao je držeći glavu u rukama. „Upravo su mi izvadili šest zuba“, bio je sve što je mogao reći.’ Nekoliko dana kasnije Grigorij Jakovljevič Levenfiš je umro.

Sjećajući se Trećeg moskovskog turnira iz 1936, Botvinik je napisao: ‘U junu u Moskvi bila je vrućina i igranje je bilo veoma teško. Bilo je vruće čak i u Dvorani stubova Doma sindikata, gdje je turnir održan. Čak je bilo vruće i noću. Bio sam jako umoran i patio sam od nesanice.’ Ali nije samo Botvinik patio od nesanice. Emanuel Lasker, koji se nastanio u Moskvi nakon turnira 1935. godine, također nije spavao. Kada je živio u Njemačkoj, navikao je da ostaje do kasno u noć u šahovskim kafićima. U Moskvi takav način života nije bio moguć. Ali u svojim starijim godinama nije bilo lako mijenjati navike. Levenfiš je često dolazio k njemu i provodili su dugi večeri za šahovskom tablom ili u razgovoru. Jednom prilikom, kasno noću, Lasker je predložio: ‘Hajdemo na kafu.’ ‘U Moskvi? U ovo doba?’ njegov saputnik pokušao ga je vratiti u stvarnost. ‘Hajdemo, hajdemo, znam jedno mjesto’, nasmijao se tajanstveno doktor. ‘Bife na željezničkoj stanici Kijev radi do tri ujutro.’

Dva lika s karakterističnom pojavom šetaju se uspavanim gradom. Dva simbola svojih vremena, živjeli su veći dio svog života u gradovima čija su imena personifikovala istoriju dvadesetog vijeka: Berlin i Sankt Peterburg/Leningrad. Za tri godine počeće Drugi svjetski rat. Dvije godine kasnije Lasker će umrijeti u New Yorku. Nikada više neće vidjeti zemlju u kojoj je proveo gotovo čitav život. Levenfiš će ga preživjeti dvadeset godina i umrijeti u Moskvi. Bez obzira na pogrome, inflaciju, ratove i revoluciju, obojica će premašiti biblijsku dob od sedamdeset godina.

Ali oni to još ne znaju.

Piju kafu. Razgovaraju na njemačkom.

U avgustu 1991. godine, kada je Botvinik napunio osamdeset godina, bio je u Briselu. Nekoliko dana kasnije stigao je u Holandiju. Ljetna turistička sezona još nije bila završena i amsterdamski taksi se polako kretao prema centru, prije nego što je stao kod Mint tornja.

‘Pogledaj, Mihaile Moisejeviču’, rekao sam, ‘s lijeve strane je cvjetna pijaca, a ravno naprijed u uglu je Carlton Hotel. Kada je Eve napunio osamdeset godina, ovdje je bio veliki prijem. Maks je izgledao tako sjajno! Ko bi mogao pomisliti da će u samo nekoliko mjeseci…’ ‘Gennadije Borisoviču!’, Botvinik je sjedio pored vozača i gledao pravo ispred sebe – ‘ja sam bio u Carlton Hotelu 1938. godine. Ti još nisi bio ni rođen. Sutradan nakon završetka AVRO-turnira, tamo sam pio čaj s Aljehinom i razgovarao o uslovima za meč za svjetskog šampiona. Da, stvari koje su se dogodile davno’, uzdahnuo je, ‘priče iz davnih vremena…’

Auto je počeo da se kreće.

(Kraj)