Genna Sosonko: Ruske siluete (69. nastavak)-Grigorij Levenfiš

Sjećao se i moskovskog turnira 1925: gomile entuzijastičnih navijača, i milicije na konjima, koja je zadržavala pritisak mase koja je bezuspješno pokušavala ući u Dvoranu fontana u hotelu Metropol, gdje se turnir igrao.

I oluje aplauza i povika ‘Bravo, Lasker’, kada bi napustio pozornicu. Ili Kapablanke, koji je davao simultanku u Kremlju, u kojoj su učestvovali članovi vlade Sovjetske Republike. Lasker je donio odluku i nakon turnira 1935. ostao u Sovjetskom Savezu.

Prije svog meča s Tarašem 1908. godine, Lasker je napisao: ‘Ja sam obožavalac snage, zdrave snage, koja ide do krajnosti kako bi postigla ostvarivo.’ Naravno, u to vrijeme to se odnosilo na šah, ali je li možda vidio takvu snagu u Sovjetskom Savezu, jedinoj sili u Evropi sposobnoj suprotstaviti se nacizmu?

Nakon turnira u Notingemu 1936. godine, napisao je: ‘Mladi majstori, a posebno Botvinik, mnogo rade na svojoj igri, i nesumnjivo obogaćuju naše šahovsko majstorstvo. I ja želim biti u njihovim redovima, jer ovdje u Sovjetskom Savezu, gdje sam se sretno vratio, osjećam se kao kod kuće.’

U Moskvi je ostarjelom šahovskom kralju ukazana prava kraljevska čast. Ubrzo, međutim, došla je svakodnevna rutina. Spolja je sve izgledalo vrlo pristojno: Lasker je bio član Matematičkog instituta Akademije nauka SSSR-a, i bio je angažovan kao trener nacionalnog tima. S vremena na vrijeme davao je simultanke i držao predavanja. Za njegovo predavanje u Lenjingradskoj filharmoniji 1936. godine o meču Aljehin-Eve, dvorana je bila puna. Ali postepeno ga je okruživala tišina. Zbog jezičke barijere, njegovi kontakti su bili ograničeni na vrlo uski krug ljudi. On i njegova supruga su pokušavali da nauče ruski, ali to nije lako kada imate skoro sedamdeset godina. Naravno, nije se radilo samo o jeziku. Smrtonosna opasnost kontakta sa strancima bila je očigledna svakom građaninu SSSR-a. Oni koji su se usudili posjetiti ga bili su očigledno pod potpunom kontrolom državne sigurnosti. Našao se u vakuumu. Ovo je bilo najnasilnije vrijeme Velikog terora i uski krug koji je okruživao Laskera postepeno se smanjivao. Takođe je bilo očigledno da mu prisluškuju telefon i da njegova kućna pomoćnica Julija mora prijavljivati svaki njegov korak i svaki susret. Činjenica da je bio star i poznat širom svijeta nije mogla služiti kao garancija u tim nestvarnim, orvelovskim vremenima, kada je istražitelj državne sigurnosti 1937. godine rekao zatvorenom Jevreju, koji je pobjegao iz fašističke Njemačke, da su ‘jevrejski izbjeglice iz Njemačke Hitlerovi agenti u inostranstvu’. U zgradi gdje je nekoliko mjeseci ranije Lasker igrao šah, sada su se održavala suđenja s unaprijed određenim ishodom, a naslovi u svim novinama jednoglasno su zahtijevali smrt.

—
O tim vremenima, kada je svakodnevno nestajanje građana postalo normalna pojava, Boris Pasternak je kasnije napisao: ‘Treba pisati o onome što se dogodilo tako da srce tone i dlaka se diže na glavi.’ Lasker je sigurno znao što je u to vrijeme shvatio Andre Gide: ‘Ne mislim da je danas u bilo kojoj zemlji, čak i u Hitlerovoj Njemačkoj, svijest tako ne slobodna, više potlačena, više uplašena (terorizirana), i više porobljena.’ Morao je naslutiti što se događalo, nakon što je sebi rekao: Čovjek može pogriješiti, ali ne bi trebao pokušavati zavarati samog sebe.

U oktobru 1937. godine, Lasker, koji je ukupno proveo otprilike godinu i po dana u Sovjetskom Savezu, otputovao je u Ameriku. Nominalni razlog bio je posjeti ćerki svoje supruge iz prvog braka – ona ih je već čekala u Amsterdamu. U sjećanjima objavljenim nakon smrti njenog supruga, Marta Lasker govori o ovom putovanju kao kratkom izletu s definitivnim povratkom u Moskvu. Međutim, stvari nisu izgledale tako. S druge strane, više je podsjećalo na bijeg.

U New Yorku ga je čekao drugi život. Nije bilo državnog stana, niti pozicije trenera nacionalnog tima – efektivno plaćenog sinekure – i sigurno nije bilo milicije na konjima koja je zadržavala gužvu gledalaca pokušavajući da ugleda učesnike turnira u New Yorku 1940, posljednjem turniru u njegovom životu. S druge strane, u Americi je dobio nešto drugo zauzvrat: jezik koji je poznavao od mladosti, ljudske odnose s kojima je bio upoznat, i priliku da kaže i napiše ono što zaista misli. 1937.godine Levenfish je osvojio deveti Sovjetski šampionat. Ponovo Botvinik nije učestvovao. Izazvao je Levenfisha na meč. Meč je završio neriješeno, 6½-6½, i Levenfish je zadržao titulu prvaka SSSR-a. To je bilo njegovo najsjajnije vrijeme i Levenfish je sanjao o međunarodnom turniru. Botvinik je već igrao u inostranstvu dva puta, u Hastingsu i Notingemu, a Ragozin, čiji su uspjesi bili skromniji od Levenfiševih, bilo je dozvoljeno da učestvuje na turniru u Semmeringu.

Međutim, nije bila takmičarska uspješnost ono što je odredilo sovjetskog učesnika na AVRO-turniru 1938. godine. Botvinikovi lični kontakti, njegove veze u najvišim krugovima sovjetskog establišmenta, gdje bi jedno pismo ili telefonski poziv mogli riješiti svaki problem, koncept ‘Sovjetski šah treba samo jednog vođu’, njegova mladost i politička lojalnost – sve je to riješilo stvar. Upravo je Botvinik otputovao na turnir u Holandiju. Kasnije će Botvinik sam izreći neke vrlo jasne, ali i okrutne riječi: ‘U životu sam imao sreće. Uglavnom, moji lični interesi su se poklapali s javnim interesima. To, vjerovatno, čini pravu sreću. Nisam bio sam. U svojoj borbi za javne interese imao sam podršku. Ali nisu svi imali sreću kao ja. Kod nekih su se lični interesi razlikovali od javnih interesa i ti ljudi su ometali moj rad. Tada su nastajali sukobi.’

Sergej Prokofjev, strastveni ljubitelj šaha, nije uvijek ostajao u ulozi posmatrača ili pasivnog entuzijaste. S vremena na vrijeme je igrao ulogu šahovskog novinara. Evo šta je napisao za Tass o AVRO-turniru: ‘Moglo bi se reći mnogo i o ostalim učesnicima, ali želim se prisjetiti jednog sovjetskog igrača, koji, iako nije takmičio u Amsterdamu, mogao je tamo napraviti značajne promjene. Mislim na Levenfiša, koji je pokazao izuzetne borbene  kvalitete u svom neriješenom meču protiv Botvinika.’ Članak nikada nije ugledao svjetlo dana.

(Nastaviće se)