Genna Sosonko: Ruske siluete (67. nastavak)-Grigorij Levenfiš

„U ovom meču Botvinik je pokazao kvalitete pravog boljševika.“ Ove riječi Kriljenka, izgovorene nakon meča Botvinik-Flohr 1933. godine, za njega će zauvijek ostati najveća pohvala.

Botvinik je dovodio u pitanje razmjere i užase Terora, te je bio ponosan na Staljinove riječi: „Bravo, momci,“ kada je SSSR pobijedio Amerikance u čuvenom radijskom meču 1945. godine. Govorio je s poštovanjem o vlastima, koje su u stvarnosti bile prozaične i često odbojne.

„Šah ni na koji način nije inferioran violini,“ tvrdio je Botvinik više puta, pa zato  partija šaha zahtijeva apsolutnu tišinu. Idealni uslovi su postignuti u Dvorani stubova u Domu Sovjeta u Moskvi 1941. godine, tokom meč-turnira za titulu apsolutnog šampiona SSSR-a. Prema Botvinikovim riječima: „Pripadnik milicije u uniformi hodao je centralnim prolazom. Jednom prilikom je nedisciplinovani gledalac bio izbačen i kažnjen.“

„Ne mislim da je Levenfiš bio antisovjetski nastrojen,“ rekao je Botvinik početkom 90-ih, kada sam razgovarao s njim o događajima starim više od pola vijeka. Iako Sovjetski Savez više nije postojao, izgovorio je riječ „antisovjetski“ na način koji je evocirao hladni 58. članak krivičnog zakona. Riječi „pravi lenjinist“, „stari boljševik“ i „sovjetski“ izgovarao je ponosno i trijumfalno, iako su do tada već odavno postale zastarjele i ostavljale su gorak okus, koji se ničim nije mogao prikriti.

Međutim, usprkos ortodoksnosti svog razmišljanja i kategoričnosti svojih stavova, u bliskim krugovima volio je da citira formulu Puškinovog Saveljiča, koji je, kako je poznato, savjetovao da se poljubi ruka zločinca, a zatim da se pljune.

Ali nema sumnje u njegovu iskrenost kada opisuje završetak drugog moskovskog turnira 1935: „Napokon je došlo posljednje kolo. Flohr i ja smo bili izjednačeni. Morao sam da igram crnim figurama protiv Rabinoviča, a Flohr protiv Alatortseva. Na vratima se začulo kucanje i ušao je Nikolaj Vasiljevič Kriljenko: ‘Šta bi rekao’, upitao me, ‘ako bi Rabinovič izgubio od tebe?’ ‘Ako shvatim da mi se poklanja poen, sam ću ostaviti figuru da visi i odmah ću se predati.’ Kriljenko me pogledao na očigledno prijateljski način: ‘Pa, šta da radimo?’ Mislim da će sam Flohr predložiti da obe partije završe remijem; uostalom, on je nešto slično uradio tokom našeg meča.’ Obe partije su završile remijem, a Botvinik i Flohr su podijelili prvo mjesto.

U uvodu knjige ovog turnira, Kriljenko je napisao: ‘U liku M.M. Botvinika SSSR je porazio buržoasku šahovsku kulturu, jer njegov jedini rival, Flohr, koji je završio izjednačen s njim na prvom mjestu, efektivno nije osvojio to prvo mjesto, već ga je dobio u obliku neobičnog poklona od sovjetskih majstora Kana i Bogatirčuka, koji su pobijedili Botvinika, omogućivši tako Flohru da završi izjednačen sa svojim rivalom. Ovi porazi koje je pretrpio Botvinik takođe su značajni, jer pokazuju još jednu kvalitetu koja je svojstvena našim šahistima – njihovu takmičarsko poštenje, koje im ne dopušta da ni za malo izmjene svoje srce za borbu, čak ni zbog lažnog koncepta patriotizma.'“

„Uvijek je bio poput usamljenog vuka,“ rekao je Botvinik kao odgovor na moje pitanje o Levenfišu, ali kada sam pokušao sugerisati nešto o vuku koji je progonjen i nije mu bilo dopušteno da izađe iz ograđenog prostora, on bi odgovorio da nije siguran da je to važno i neodobravajuće bi odmahnuo glavom.

„Na kraju krajeva, nije živio tako loše u Sovjetskom Savezu,“ tvrdio je i pogledao me kroz debelo staklo svojih naočala. Taj pogled je značio: preživio je, nije bio ugnjetavan, bio je poznata osoba u zemlji, nije živio u siromaštvu u direktnom smislu te riječi, a što se ostalog tiče – pa, šta očekuješ? Bilo je to takvo vrijeme. I na svoj način, bio je u pravu.

„Nije se desilo i nije moglo da se desi da je na Levenfiša vršen pritisak da izgubi partiju protiv mene,“ odgovorio je Botvinik ljutito kada sam ga pitao o poslednjem kolu Međunarodnog moskovskog turnira 1936. godine. Kapablanka, čiji je protivnik bio Eliskases, bio je pola poena ispred Botvinika.

… ali ovaj je morao igrati protiv Levenfiša. „Tvoja pozicija je teška. Svi Botvinikovi pristalice žele da izgubiš,“ rekao je Kapablanka Levenfišu tokom šetnje vrtom pored zidine Kremlja. „Ne brini, ja ću te spasiti i pobijediti protiv Eliskasesa.“ I zaista je pobijedio protiv Eliskasesa, dok je Levenfišova partija s Botvinikom završila remijem. Opisujući ovaj događaj u svojim memoarima, Botvinik, s jedva prikrivenom iritacijom, piše: „Levenfiš je sebi dozvolio da proširi glasinu da je bio prisiljen da izgubi u poslednjem kolu.“ Ali, što se više ljutio i što je više govorio „Nije se desilo,“ to je postajalo očiglednije da se zaista desilo, jeste.

Na mnogim stranicama Botvinikovih knjiga nalazimo situacije gdje se sugeriše da ishod partije nije bio odlučen za šahovskom tablom, jer je na kocki bio prestiž sovjetskog šaha, a time i čitave sovjetske države. Prije početka moskovskog dijela meč-turnira za svjetsko prvenstvo 1948. godine, Botvinik je bio pozvan na sastanak Sekretarijata Centralnog komiteta Partije. Sastankom je predsjedavao Ždanov – jedna od osoba najbližih Staljinu. U poslednjem izdanju svoje knjige Botvinik to opisuje na sljedeći način: „‘Ali ipak, bojimo se da će Reševski postati svjetski prvak,’ rekao je Ždanov. ‘Kako bi ti gledao na to da sovjetski učesnici namjerno izgube protiv tebe?’ Ostao sam bez riječi. Zašto je Ždanov htio da me ponizi? Tokom prethodnih nekoliko godina igrao sam na sedam turnira i na svim sam završio na prvom mjestu, pokazujući jasnu superiornost nad svojim rivalima. Kada sam ponovo stekao moć govora, odlučno sam odbio. Ali Ždanov je nastavio da insistira, a ja da odbijam. Razgovor je došao do mrtve tačke. Da bih zaključio raspravu, ponudio sam kompromis: ‘Vrlo dobro, ostavimo pitanje otvorenim. Možda neće biti potrebno?’ Ždanov je očito bio zadovoljan mogućnošću takvog rješenja. ‘Dogovoreno,’ rekao je Ždanov, ‘mi smo iza TEBE’ – naglasio je ovu riječ – ‘želimo ti pobjedu.'“

Botvinik je iskren i apsolutno uvjeren da je u pravu kada ponavlja o svojim pismima, telefonskim pozivima i apelima ljudima čija su imena bila poznata svima u Sovjetskom Savezu i čija su mišljenja bila iznad svakih zakona. S druge strane, telefonski poziv partijskog velikana s ciljem odlaganja  početka revanš meča 1961. godine zbog Taljeve bolesti izaziva bijesnu reakciju kod njega: „Ova intervencija moćnika u šah od strane vlasti me zgrozila i izgubio sam samokontrolu.“ Nije ni potrebno reći da je revanš  meč ipak počeo tačno na vrijeme.

(Nastaviće se)