Genna Sosonko: Ruske siluete (65. nastavak)-Grigorij Levenfiš

Šahovska groznica je počela da zahvata zemlju. U mladoj Sovjetskoj zemlji, energija masa usmjerena je, između ostalog, ka šahu. U ovom periodu, Aleksandar Aljehin, koji je mnogo puta balansirao svoje političke sklonosti, upitan od strane novinara „Kako se može objasniti neviđeni interes za šah u Sovjetskoj Republici?“, odgovorio je: „Ali šta drugo oni mogu raditi?“

U Lenjingradu dvadesetih i tridesetih godina bilo je troje majstora iz starih pre-revolucionarnih redova koji su određivali šahovski život grada: Romanovski, Ilja Rabinovič i Levenfiš. Levenfiš je bio superiorniji u snazi od ostale dvojice i uživao je ogroman ugled. Knjiga Romana Romanovskog „Puti šahovskogo tvorčestva“ (“Putevi šahovskog stvaralaštva”) bila je posvećena Levenfišu i, kako je autor priznao, bila je uveliko inspirisana njime. Levenfiš je mogao loše da igra na turniru, ali su njegova ogromna erudicija i suptilno razumijevanje igre bili široko poznati. Toluš je jednom rekao lenjingradskom majstoru Dmitriju Rovneru: „Levenfiš može igrati kako god hoće, ali ipak bolje razumije šah od svih nas.“

Čitavog života Vladimir Zak se sjećao svog prvog susreta s Levenfišom i često je o tome pričao. U klubu Sovjetskih radnika trgovine, Pjotr Arsenevič Romanovski odveo je stidljivog mladića do šahovske table gdje je Levenfiš igrao brzopotezne partije: „Grigorje Jakovljeviču, ovo je Volođa Zak.“

„Da, da“, odgovorio je Levenfiš, ne odvajajući pogled od igre.

„Volođa pokazuje veliki potencijal.“

„Znam, znam“, nastavio je majstor, igrajući potez. „Volođa Zak, sin starog gospodina Zaka…“

1926. godine, na ekipnom takmičenju Sindikata u Lenjingradu, Levenfiš je odigrao partiju sa stidljivim, mršavim mladićem sa ozbiljnim izgledom, daleko iznad svojih godina, između okruglih naočara sa rogovima. Miša Botvinik je imao petnaest godina, ali već je imao rejting prve kategorije, što nije bilo malo dostignuće u to vrijeme. Takođe, prethodne godine je pobijedio velikog Kapablanku u simultanoj partiji. Partija nije dugo trajala. Levenfiš je kao crni igrao otvaranje koje nije u skladu s teorijom, razvio je skakača preko h6 do f5 i udario na d4. Do 16. poteza sve je bilo gotovo. Rezultat ove partije nikoga nije iznenadio. Priznati majstor je pobijedio mladog igrača koji je tek započeo svoju šahovsku karijeru. Botvinik nije zaboravio ovu partiju. Nije bio čovjek koji bi zaboravljao bilo šta. Levenfiš tada nije mogao zamisliti da će ovaj dječak, u roku od pet godina, postati prvak Sovjetskog Saveza i da će ostatak svog života biti obilježen rivalitetom sa njim.

Među različitim nijansama stavova Jevreja prema njihovoj nacionalnosti, Grigorij Jakovljevič Levenfiš zauzeo je stav vrlo sličan onom njegovog savremenika Borisa Pasternaka. Iako Jevrej, a po duhu rođeni Petrograđanin, Levenfiš je bio ravnodušan i prema pitanjima religije i prema pitanjima nacionalnosti. Potpuno se asimilirao u ruski jezik, kulturu i način života.

Visok, impozantan, s naočarima, rezervisan, oprezan i nedostupan na izgled, sarkastičan i čak zajedljiv sa skoro svima, Grigorij Jakovljevič Levenfiš je zapravo bio veseo i duhovit čovjek. Za onih nekoliko koji su ga dobro poznavali i bili mu bliski, bio je saosjećajan i nježan. Na staromodan način bio je ljubazan i galantan prema ženama, prema čijim osmjesima nije bio ravnodušan čitavog života. Ljubitelj muzike i prijatelj muzičara, bio je vrlo emotivan i uzbudljiv. Često se mogao vidjeti za kartaškim stolom.

Leonid Finkelstein, pisac i novinar, seća se: „Levenfiš je dolazio kod nas uveče, zgodan, mirišući na kolonjsku vodu i besprekorno obučen. Posmatrao sam ga sa divljenjem i jednom sam, skupivši hrabrost, predložio da odigramo partiju šaha. On je ljubazno, ali odlučno odbio moju ponudu. Ipak, podržavao sam ga u njegovom meču protiv Ilje Rabinoviča. Prije nego što bi sjeo da igra, obično bi popio čašu votke i pojeo sendvič sa lososom. Moj otac je bio profesor matematike, a njegovi kolege su bili partneri Grigorija Jakovljeviča za kartaškim stolom – u preferansu ili vistu. Naravno, spavao sam tamo, u istoj sobi običnog lenjingradskog komunalnog stana. Jako svijetlo me nije sprečavalo da spavam, i ne bih se budio kada bi oni odlazili duboko u noć, ili ponekad čak pred jutro.“ Za razliku od drugog predstavnika njegove generacije, Savilja Tartakovera, koji je provodio znatnu količinu vremena u kazinu, Levenfiša su karte privlačile ne samo zbog mentalne borbe i kockanja. Za njega i ljude njegove generacije i predstavnike iste kulturne sredine, okupljanje za kartaškim stolom bilo je jedna od rijetkih prilika da pobjegnu iz sumornog svakodnevnog života u svijet koji im je bio nametnut. Bjekstvo u svijet, koji nije bio dostupan totalitarnom državi, koja još nije naučila kako da kontroliše misao.

Ono što im se dogodilo bilo je neka vrsta anabioze, stanje privremene obustave životnih funkcija, kao kod riba zimi. Nastojeći da ne razmišlja o onome što se dešava oko njih, govorili su u terminologiji karata ili o trivijalnim stvarima, zakopavajući u sebi nešto sasvim drugačije. Da bi preživjeli, morali su se ili prilagoditi ili imitirati, i nije bilo unaprijed pripremljenih recepata za to kako živjeti dostojanstven život u tim krvoločnim vremenima. Prilagođavanje je značilo gubitak duše, dok je mimikrija vodila ka usvajanju osobina, velikih i malih, i navika i običaja svoje okoline. Možda je zato, kad sam sreo ljude ovog tipa u Sovjetskom Savezu 60-ih godina, nisu mi izgledali kao da su s druge planete. Izgledali su sasvim normalno, osim po tragovima nečega na čemu bi se pogled i sluh, naviknuti na sivilo i monotoniju, nehotice zaustavili.

(Nastaviće se)