
Keres je igrao sa gotovo svim šampionima prethodnog vijeka, ali je najbliži odnos imao sa Eveom. Mogao je sebi dozvoliti da više kaže Holanđaninu nego bilo kome drugom. Nakon što je Eve žrtvovao konja Aljehinu na turniru u Cirihu 1934. godine, svjetski šampion je skinuo svoj sako. „Da si žrtvovao kraljicu, verovatno bi skinuo i pantalone“, primjetio je Keres.
Keres je dobro znao kako ruski šampion bolno reaguje na poraze. Kada je na turniru u Margateu podigao ruku da žrtvuje svoju kraljicu za forsirani mat, Aljehin je ustao sa stola i bez riječi napustio turnirsku salu. Ali dvadeset minuta kasnije neočekivano se vratio da analizira partiju kao da se ništa nije dogodilo.
Keres je imao blagi, neobičan smisao za humor. Nakon Evropskog prvenstva u Kapfenbergu 1970. godine, sovjetski velemajstori ostali su nekoliko dana na simultankama u različitim austrijskim gradovima. Kada je kapiten sovjetskog tima poslao ‘braću po alkoholu’ Talja i Holmova na put zajedno, Keres mu je primjetio: „Morate biti veoma hrabar čovek.“ I zaista, ova dva velemajstora nisu stigla na vrijeme u Beč za povratni let za Moskvu, „kršeći sportski režim“. Na svečanom otvaranju Pijatigorskog kupa 1963. godine u Los Anđelesu saopšteno je da će pobjednik osim novčane nagrade dobiti i automobil. Keres je podijelio pobjedu na turniru sa Petrosjanom, i obojica su dobili automobil. Nekoliko mjeseci kasnije Petrosjan je došao u Talin i Keres ga je dočekao na željezničkoj stanici. „Zaista smo dobili sjajne automobile u Americi, Paul Petroviču“, primjetio je Petrosjan, sjedeći pored Keresa na prednjem sjedištu. „Fantastični su“, složio se estonski velemajstor, „mada, da nisam žurio sa potezom h5 u našoj partiji, automobil bi pripao samo meni.“
Tokom šampionata Sovjetskog Saveza 1940. godine u Moskvi, Keres jedva da je govorio ruski jezik, komunicirajući putem prevodioca i komentarišući partije za gledaoce na njemačkom jeziku, koji je bio njegov najjači strani jezik. Nakon rata je svoj ruski jezik doveo do nivoa koji je bio potreban, ali je morao naučiti više od jezika. Uronjen u atmosferu dvostrukih standarda, sumnje i nepovjerenja, naučio je da prepoznaje mnoge druge stvari koje su ljudi rođeni u Sovjetskom Savezu razumjeli bez objašnjenja, a koje ljudi sa Zapada nisu mogli razumeti, bez obzira na to koliko su se trudili. Morao je živjeti u društvu sa drugačijim referentnim okvirom i vrijednostima koje su bile tako različite od onih na koje je bio navikao u prvoj polovini svog života.
Za sovjetske velemajstore uvijek je ostao nešto kao stranac. I to nije bilo samo zbog njegovog blagog naglaska: čitava njegova ličnost – njegovi maniri, znanje jezika, tenisa i bridža, elegantno vezana kravata, dobro održavanje, ljubaznost i njegova smirenost – razlikovali su ga od onih koje su sretali u hodnicima Dinama, Truda ili Lokomotive, ili u Sportskom komitetu, i na kraju samo u svakodnevnom životu. Mnoge stvari koje je on radio su imitirali. Ako je Botvinik kupovao uljni gorionik za svoju daču, onda je apsolutno morao biti švedskog porekla, samo švedski – to je savjetovao Keres! U svojim memoarima, Botvinik piše da je kada je igrao sa Keresom na stranom turniru, šetao sa njim toplim ljetnim danom. „(Kada) je Paul predložio da popijemo nešto osvježavajuće, to je prvo izazvalo šok: ‘Ali to košta novac! Kada sam u inostranstvu, postajem škrt.’ ‘Ali tako je lijepo trošiti novac’, argumentovao je Paul i… on me počastio! Ovi njegovi savjeti su se dosledno slijedili.“
On je učio od Keresa. Svi su učili od Keresa. Botvinik vrlo povoljno piše o „mom prijatelju Paulu“, ali priznaje da „ponekad naša rivalstva uzimaju nepotrebno oštre oblike, kao što je to bilo 1948. i 1952. Nažalost, ne možete izbaciti riječi iz pjesme! Po neizgovorenom dogovoru nikada nismo preispitivali naše neprijatne svađe u razgovorima i kasnije smo postali prijatelji.“
Kada je stigao u Moskvu za svoj debitantski nastup na Sovjetskom šampionatu 1940. godine, Keres je dočekan s oduševljenjem, a tokom svečanosti otvaranja najduže aplauze dobio je novi sovjetski građanin. Spoljašnji izgled Keresa – tamno sivo prugasto odelo, lanac za sat na kaišu, maramica u džepu sakoa, jasno definisana razdjelna linija u kosi, njegovi maniri – sve to je bilo u kontrastu sa uniformnošću koja je vladala u Sovjetskoj Rusiji u tim danima. Keresov stil takođe nije bio manje primjetan – oštar, kombinacioni, strast za Kraljevim gambitom, što je izgledalo skoro izazivački, posebno naspram izuzetno pozicionih manevra Botvinikove igre.
Pojava novog favorita publike nije mogla a da ne iritira lidera sovjetskog šaha, posebno jer je na dnevnom redu bilo pitanje: ko bi trebao igrati meč sa Aljehinom za titulu svjetskog prvaka? Botvinik se čak razljutio kada je Sergej Prokofjev previše glasno aplaudirao nakon Keresove prve pobjede i uspio je da zabrani aplauze u sali za igru.
U decembru 1945. godine Keres i njegova supruga bili su u Moskvi, a Botvinik ih je pozvao na ručak kod njega kući, zajedno sa Florom i Lilienthalom. „Znala sam da Paul i Botvinik nisu bili previše naklonjeni jedan drugome, ali spolja nije bilo naznaka toga“, kaže Maria Keres. „Ručak je bio sjajan i svi su se pridržavali pravila, ali kada je razgovor prešao na Aljehina, Botvinik je odmah rekao da ne bi pružio ruku takvoj osobi. Naravno, mislio je na Paula.“
Ali samo nekoliko mjeseci kasnije Botvinik je počeo pripreme za meč za svjetskog šampiona sa Aljehinom. Dokument sa njegovim zahtevima, sastavljen od 49 tačaka, bio je sačuvan u arhivama, i pročitan je od strane organizatora jednog od okruglih stolova, estonskog pisca i strastvenog ljubitelja šaha Ula Tuulika.
Među ostalim tačkama u Botvinikovom pismu pominju se:
– Dolazak 4 dana prije početka meča.
– Automobil sa vozačem.
– Osim vaučera za hranu:
– 2 kg putera, 1.5 kg ikre, 2 kg čokolade, 5 kg voća.
– 1 ljetnje odijelo, 2 večernja odijela, 1 šešir, 1 zimski kaput, 1 ljetnji kaput, 2 para cipela,
– 4 izbijeljene košulje, 4 svakodnevne košulje.
– Za Ragozina (njegovog sekundanta): 3 nedjelje odmora u gostinskoj kući, 1 mjesec u sanatorijumu.
– Stan, plaćeno odsustvo, obezbjeđenje.
– Za moju majku: Kremlj bolnica, neurološka njega.
– Za moju ženu: Dozvola za odmor iz Boljšoj teatra (Botvinikova žena je bila balerina – ed.) bez umanjenja plate.
– Lagani kaput, 1 komplet večernje odjeće, 4 kompleta dnevne odjeće, krzneni kaput, posteljina.
– Odjeća za dijete. Itd. itd. Ali najvažnija stavka bila je zahtjev za zatvorenim trening mečom sa Keresom. Pošto je estonski velemajstor i sam bio kandidat za Svjetsko prvenstvo, u tom slučaju bi morao da odustane od sopstvenih ambicija za najvišu titulu. Međutim, smrt Aljehina poništila je sve te planove i oslobodila Keresa od ponižavajućeg meča, pošto je odlučeno da će upražnjena titula biti popunjena posle Svjetskog prvenstva u Hagu i Moskvi 1948. godine.
(Nastaviće se)