Genna Sosonko: Ruske siluete (30.nastavak)-Paul Keres

Keres nije dobio odgovor na ovo pismo. Njegova titula „velemajstora SSSR-a“ mu je oduzeta, bio mu je zabranjen šah, i budućnost je izgledala veoma sumorno, ali je prvi sekretar Centralnog komiteta Estonije, Nikolai Karotamm, uzeo Keresa pod svoje lično starateljstvo. Marija Avgustovna vjeruje da je upravo zaštita ovog čovjeka spasila Paula od represije. Očigledno su mu tamo, u najvišim ešalonima vlasti, takođe predložili da napiše pismo Molotovu, što je i učinio, i dobio je dozvolu da se vrati šahu.

Naravno, u poređenju sa sudbinom mnogih hiljada Estonaca koji su umrli ili bili poslani u Sibir, bilo kakvo zastrašivanje, ispunjavanje beskrajnih formulara ili poteškoće sa putovanjem u inostranstvo bile su manje neprijatnosti, ali i Keresov život je bio daleko od bezbrižnog: KGB ga nije prestao da nadzire skoro do samog kraja njegovog života.

Godine 1958. „radilo se na Keresu sa planom da ga ohrabre da sarađuje sa našim organima“, bilježi jedan zaposlenij estonskog KGB-a u bilješci koja je sačuvana u arhivama. „Tokom ovog razgovora postalo je jasno da Keres nema želju da aktivno sarađuje sa organima KGB-a.“ Ne samo Keres, već i njegova supruga, takođe su bili pod stalnim nadzorom. Bilješka iz 1965. godine, izvučena iz arhiva KGB-a, glasi: „Pouzdana osoba… prijavila je da je Marija Keres kulturna, obrazovana žena. Njen karakter je odlučan, pričljiva je i radoznala. Osjeća se da ima visoko mišljenje o sebi. Porodica živi veoma bogato. Posjeduju američku limuzinu. Nije primjećeno ništa negativno u ponašanju Marije Keres u svakodnevnom životu.“

Godine 1967. velika delegacija iz Sovjetskog Saveza otputovala je na Svjetsku izložbu u Montreal. Keres je bio dio grupe koja je predstavljala Estonsku Sovjetsku Socijalističku Republiku. Na mnogim stranicama formulara koje je svaka sovjetska osoba morala da popuni prije odlaska u inostranstvo, postavljeno je jedno od najgorih pitanja: da li imate rođake u inostranstvu? Keres je odgovorio negativno, i očigledno KGB, koji je bio sveprisutan, nikada nije otkrio istinu. Kada je bilo riječi o smještaju, odlučeno je da se Estonci smjeste kod svojih sunarodnika koji već dugo žive u Kanadi, a Keres je smješten u kuću… svoje zaove.

Zvanično, Maria Keres je imala samo jednu sestru, koja je živjela u Talinu, ali zapravo je postojala druga, najmlađa u porodici Riives. Ona je napustila Estoniju 1944. godine, udala se i na kraju se našla u Kanadi. Godine 1969. Keres je zapao u ozbiljne probleme. Kada je bio u Pragu, ručao je sa Ludekom Pahmanom, koji je do tada postao zakleti neprijatelj Sovjetskog Saveza. Ovaj susret postao je poznat KGB-u. Estonski velemajstor je direktno sa aerodrome  odveden u Ljubjanku (sjedište KGB-a-izdavač) i podvrgnut je ispitivanju koje je trajalo nekoliko sati, što je komplikovalo njegova sledeća putovanja na inostrane turnire.

Keres nije volio sukobe, klike ili svađe i stalno je morao manevrisati unutar sveobuhvatne intrige svijeta sovjetskog šaha. Kada bi odlazio u Moskvu, uvijek bi sa sobom nosio malu svesku, u kojoj bi kaligrafskim rukopisom zapisivao ko s kim razgovara i ko sa kim nije u dobrim odnosima.

Ponašao se stoički, i činilo se da nema ničeg što bi ga moglo uzdrmati. Jednom je trebao otputovati u Australiju radi simultanki. Svi dokumenti su već bili sređeni, vize izdate, karte kupljene, a ruta dogovorena. Keres je stigao u Moskvu iz Talina. U poslednji trenutak, sovjetska ambasada u Kanberi zaključila je da bi Keresova posjeta mogla izazvati nepotrebne probleme među estonskim emigrantima i otkazala je putovanje. Kada je majstor Beylin, koji je u to vrijeme bio odgovoran za šah u Sportskom komitetu, počeo mučno objašnjavati Keresu razloge odbijanja, ovaj je samo rekao s osmijehom: „U životu se sve može dogoditi.“

Usprkos svojoj stalnoj pristojnosti i suzdržanosti, nije bio protiv šale ili zabave. Volio je da igra brzopotezne partije, tokom kojih bi se često šalio, inspirisan primjerima poput Alexandra Toluša i drugih velemajstora. U užem krugu prijatelja, znao je ponekad da izrecituje male pjesmice, koje su ponekad bile i prilično nepristojne. Ali, kroz njegovu ljubaznost i osmijeh, uvijek je bilo primjetno kod njega nešto tužno, čak i tragično.

Mladi holandski slavista Karel van het Reve bio je u Moskvi 1948. godine na svjetskom prvenstvu kao prevodilac za Maks Evea i redovno je viđao Keresa. Stajao je pored estonskog velemajstora na podijumu  Kremlja tokom proslave Praznika rada, na koji su pozvani svi učesnici turnira. Bila je to parada. Kada su tenkovi T-34 prolazili preko kaldrme Crvenog trga uz buku, Van het Reve je slučajno pogledao Keresa i nije mogao skinuti pogled sa njegovog lica. Godinama kasnije, priznati pisac je imao teškoća opisujući sve emocije koje su se ogledale na licu estonskog velemajstora. Tek kada se vraćao u hotel, Keres je očistio sve emocije iz sebe: „Eto, sada – bridž. Bridž!“ uzviknuo je trljajući ruke.

(Nastaviće se)