
Na tihi način
Paul Keres
Simpozijum posvećen Paulu Keresu održan je dva puta u Estoniji; 2006. godine simpozijum je obilježio 90. godišnjicu legendarnog velemajstora. Dugačka lista velemajstora koji su nekada ukrstili mačeve sa Keresom bila je pozvana u Talin, među njima su bili Juri Averbah, Svetozar Gligorić, Anatolij Karpov, Viktor Korčnoj, Boris Spaski i pokojni Volfgang Unciker. Tokom nekoliko dana bilo je brojnih govora i okruglih stolova punih živahnih diskusija i anegdota. Drugi simpozijum, u aprilu 2007. godine, bio je vremenski usklađen sa rođendanom Keresove udovice, Marije Augustovne, i bio je skromnije prirode. Osim nekoliko lokalnih uglednika, Korčnoj, Spaski i ja smo bili glavni gosti koji su pozvani nazad. Najvažniji dio ovog puta bio je izlet u Parnu, gdje je mladi Paul pohađao srednju školu i gdje se nalazi još jedan spomenik ispred ulaza u tu školu. Tokom i nakon ovih posjeta Talinu, diskusije i razgovori koje smo vodili o Keresu držali su me zaokupljenim i naveli su me da razmišljam o njegovom složenom životu.
Viktor Korčnoj je prvi put posjetio estonsku prestonicu prije skoro 60 godina. Godine 1948. podijelio je prvo mjesto sa Iivom Neijem na juniorskom prvenstvu SSSR-a. Četiri godine kasnije prvi put je sreo Keresa na 20. sovjetskom šampionatu u Moskvi. Mladi Korčnoj, tada samo majstor, uspio je da izdrži nešto više od 20 poteza.
Kada se 1974. godine Korčnoj suočio u finalnom meču kandidata sa Karpovom, Sportski komitet i rukovodstvo nacionalne šahovske federacije bili su potpuno na strani njegovog protivnika. Ova situacija nije bila tajna među sovjetskim velemajstorima i samo su Bronštajn i Keres ponudili svoje usluge Korčnoju. Njegova reakcija bila je izvanredna. Iskoristio je Bronštajnove ideje za otvaranje, ali je sa zahvalnošću odbio Keresovu ponudu. Ovo je njegovo objašnjenje posle svih ovih godina: ‘Moj rezultat sa Paulom Petrovičem bio je 0:4, i imao sam osjećaj da, ako pristanem na njegovu pomoć, on bi bio taj koji se bori na tabli, a ne ja. Njegov šahovski autoritet bi mi stvarao preveliki pritisak.’
Boris Spaski se pitao zašto Keres nije postao svjetski prvak. Takođe je dao odgovor: „Znam iz ličnog iskustva da, kako bi se stiglo do vrha, moraš misliti isključivo na cilj. Moraš zaboraviti na sve ostalo na svijetu, odbaciti sve što je nepotrebno – inače si osuđen na propast. Kako je Keres mogao zaboraviti na sve ostalo?“ Zaista, kako je Paul Keres mogao zaboraviti „na sve ostalo“? Odrastao u nezavisnoj zemlji, morao je da svjedoči kako je posle Pakta Molotov-Ribentrop Estonija okupirana od strane sovjetskih snaga i formalno anektirana od strane Sovjetskog Saveza u avgustu 1940. Nakon toga, posle njemačkog pokretanja Operacije Barbarosa protiv Sovjetskog Saveza, Estonija je bila okupirana od strane nacista od 1941. do 1944. godine. Na kraju, zemlju je ponovo osvojila Crvena armija u jesen 1944. godine i ostala je dio Sovjetskog Saveza sve do sticanja nezavisnosti Estonije 1991. godine. Kako je mogao zaboraviti „na sve ostalo“?
Igrajući na turnirima u Evropi pod nacističkom okupacijom, Keres je nekoliko puta sreo Aljehina. „Misliš li da bi me boljševici smaknuli ako bih im pao u ruke?“ jednom je upitao svjetskog šampiona. „Ne bi trebalo ni da sumnjaš,“ odgovorio je Aljehin, „da bi te skratili za glavu.“
U ljeto 1944. godine Keres je igrao u Finskoj. Odatle je, na poziv budućeg predsjednika FIDE Rogarda, otišao u Švedsku, gdje je učestvovao na prilično slabom majstorskom turniru, na kojem je izgubio tri partije. Nije iznenađujuće: u neutralnoj Švedskoj Keres je testirao mogućnosti za svoj odlazak na Zapad – da li je zaista mogao da razmišlja o šahu ovdje? Pitanje – šta raditi? – nije mu davalo mira, i konačno donosi odluku. Keres se vraća u Estoniju da bi pokupio svoju ženu, kako bi zajedno sa dvoje male djece otišli za Švedsku. Uprkos tome što je napad sovjetske vojske bio veoma brz, oko 60.000 ljudi napustilo je Estoniju. „Nisam željela da emigriram,“ prisjeća se Marija Augustovna, „Imala sam rodbinu u Estoniji, živjela sam ovde čitav život, ali Paul je odlučio.“
Oni su očekivali da će brod pristati na obalu u oblasti Haapsalu, ali čamac iz Švedske nije stigao. Pisac Frideberg Tuglas, pevač Tijt Kuusik i članovi estonske vlade, zajedno sa Keresom, pali su u ruke sovjetske vojske. Ministri su odmah uhapšeni i poslani u Sibir, ali Keresova sudbina takođe je visila o tankom koncu: više puta je bio pozivan u ulicu Pagari, gdje se tada nalazila zgrada NKVD-a (sovjetska tajna služba, preteča KGB-a – prim. ured.).
Juri Averbah svjedoči: „Pukovnik NKVD-a Boris Vainshtein došao je poslovno u Talin nakon što su kopnene snage ušle tamo i imao je razgovor sa šefom estonskog NKVD-a. Na kraju razgovora, ovaj poslednji je upitao da li bi Vainshtein, kao predsednik Šahovske sekcije, mogao da riješi pitanje Keresovog učešća na prvenstvu SSSR-a. Predložio je da Vainshtein upozna Keresa, ali je ovaj odbio, objašnjavajući da ne može preuzeti odgovornost za rješavanje takvog pitanja, u svakom slučaju: postojalo je univerzalno pravilo – onima koji su bili na okupiranim teritorijama tokom rata nije moglo da se dozvoli učešće na prvom posleratnom prvenstvu. ‘Imam veliko saosjećanje za njega,’ dodao je Vainshtein, ‘i kao šahistu i kao osobu, iako ga lično ne poznajem. Ali ako hoćemo da postupamo po pravilima, trebalo bi mu dati 25 godina za saradnju sa Njemcima. Igrao je na njihovim turnirima i družio se sa Aljehinom.'“
Pismo koje je Keres tada napisao šahovskoj federaciji Sovjetskog Saveza bilo je očajnički pokušaj da predstavi događaje iz septembra 1944. u drugačijem svjetlu: „Njemci su me pokušavali da ubijede u neophodnost hitne evakuacije u Njemačku. Zbog toga sam često morao da se selim sa porodicom, suprugom i dvoje male djece – prvo, da bih izbjegao naporne ponude za evakuaciju, i drugo, da bih stvorio privid da se pripremam za odlazak iz zemlje. Na kraju sam uspio da pobjegnem od neprijateljskih pokušaja bez većih problema i boravim na mirnom mjestu.“
(Nastaviće se)