Genna Sosonko: Ruske siluete (26.nastavak)-Efim Geler

Jedan od najpoznatijih primjera njegovog analitičkog talenta bio je brilijantni remi u naizgled beznadežnoj poziciji iz prekinute partije Botvinik-Fišer na Olimpijadi u Varni 1962. godine. Botvinik je kasnije priznao da je Geler, duboko u noć, pronašao paradoksalnu ideju koja je spasila partiju. Dva razdvojena pješaka uspješno su se suprotstavila dvojici vezanih pješaka, što je, naizgled, bilo u suprotnosti sa svim zakonima topovskih završnica. Ideja je bila za Fišera potpuno neočekivana.

Međutim, postoji velika razlika između analize i stvarnog procesa igre. Šahovska partija nije teorema, i onaj koji pobjeđuje nije uvijek najlogičniji i najdosledniji, već često onaj sa najvećom izdržljivošću, onaj koji je najpraktičniji, najspretniji, ili jednostavno najsrećniji. Zvuči paradoksalno, ali dubina Gelerovih ideja, potraga za najboljim i jedinim potezom, često mu se obijala o glavu. Njegovi nedostaci bili su direktan nastavak njegovih vrlina. Razmišljanje koje je trajalo sat ili više dovodilo bi ga u cajtnot, i ponekad bi se građevina, pažljivo konstruisana tokom sati, raspala za nekoliko minuta. Nije slučajno što je broj partija koje je Geler izgubio zbog prekoračenja vremena bio prilično visok. U takvim trenucima njegov izraz lica bio bi potpuno prazan, i ruka mu se jednostavno ne bi podigla da napravi loš potez, ili prvi koji mu je pao na pamet. Talj je jednom primjetio da je broj jednopoteznih grešaka koje je Geler napravio bio veći nego kod bilo kojeg drugog velemajstora njegove klase. Objašnjenje je često bilo isto. Uzvišen u svojim dubokim mislima, Geler ponekad nije primjećivao očigledno. ‘Ne može da vidi šta mu je pod nogama a zamišlja da može da razazna šta je na nebu,’ smijala se Tračanka filozofu koji je pao u istu zamku prije više od dvije hiljade godina.

‘Posle ovog poteza, odmah sam primjetio drugi, bolji potez,’ jednom se prisjetio Geler. ‘Nakon toga jednostavno više nisam mogao da igram ovu partiju.’ Osjećaj koji je, siguran sam, potpuno nepoznat, na primjer, Karpovu, koji bi neuznemireno nastavio borbu u novonastaloj situaciji. Težnja ka logici i potpunosti više puta je odigrala negativnu ulogu za Gelera kao praktičnog igrača.

Takođe je imao još jednu ranjivu tačku. Imao je, kako je Spaski rekao, ‘staklenu vilicu’. Geler bi izgubio pravac suočen sa neočekivanom kontraigrom. ‘Kada bi takva igra počela, bilo mu je teško, i zato se jednostavno nije mogao prilagoditi meni,’ prisjeća se bivši svetski prvak.

Na meču kandidata Geler-Korčnoj 1971. godine u Moskvi bio sam Korčnojev sekundant. Sedma partija se pokazala odlučujućom. Partija je bila odložena i nastavila bi se sledećeg dana. Iako je Korčnoj, kao bijeli, imao bolju poziciju, koliko god smo pokušavali, nismo mogli pronaći direktnu pobjedu. Uzeli smo slobodan dan prije nastavka, što je tada još uvijek bilo moguće. Ali čak i čitav dan analize nije donio ništa konkretno. Tada smo se odlučili za praktičan pristup. Odmah nakon nastavka partije, umjesto dugotrajnog pozicionog manevrisanja, Korčnoj bi žrtvovao figuru. Objektivno, uz pravilnu odbranu, ova žrtva bi trebala dovesti do remija, ali Geler je odmah dugo razmišljao, upao u cajtnot, i izgubio praktično bez borbe. Meč je bio odlučen.

Nije slučajno da je, dok je primjećivao Gelerov izvanredan talenat, Korčnoj jednom rekao da je ponekad mogao jednostavno biti pobjeđen  na prepad. Ali nije samo promjena situacije na tabli bila njegova slaba tačka. Šahovska partija je puna emocija, koje su vrlo često nevidljive za gledaoce, i Geler nije uvek bio u stanju da drži svoje emocije pod kontrolom. Na turniru u Las Palmasu 1980. godine, igrajući crnim figurama u osnovnoj poziciji iz Damine indijske odbrane, rokirao je u 6. potezu i ponudio mi remi. Očigledno je tu odluku donio unapred. Sada je mirno posmatrao tablu sa visine svog rejtinga i ugleda, i pozitivnog skora koji je do tada izgradio protiv mene. Kratko sam razmislio, rekao da želim da nastavim sa igrom i odgovorio žrtvom pješaka koja je tada tek postajala popularna. Gelerovo lice se potpuno promijenilo. Skrenuo je pogled s mene na tablu, na Petrosjana, koji je stajao iza mene, pa ponovo na tablu, ne odgovarajući četvrt sata. Na kraju se kontrolisao i uzeo pješaka. Ova partija je završena remijem, ali sa Fišerom na Međuzonskom turniru na Majorki 1970. godine ishod je bio drugačiji. Tada je Geler odlučio da ne rizikuje komplikacije sicilijanke i u prvom potezu bijelim figurama izvukao skakača na kraljevom krilu. Fišer je zauzvrat odlučio da ne igra Kraljevu indijsku odbranu i izabrao klasičnu postavku.

Šesnaest godina kasnije, to se često dešavalo u Karpovljevom meču sa Kasparovom, kada bi Karpov pokušavao da iskoristi minimalnu prednost bijelih figura. Ali Geler, nakon što je uzeo pješaka u 7. potezu, ponudio je remi. Fišerova prva reakcija bila je smjeh. Geler je takođe počeo da se smije – situacija je bila jasna: Amerikanac je igrao crnim figurama, izgubio je svoje tri prethodne partije protiv Gelera, a pozicija je bila potpuno simetrična. Odjednom, Fišer je prestao da se smije, nagnuo se i rekao nešto Geleru. Geler nije razumio strane jezike. Mnogo puta sam vidio kako mu se neko obraća na engleskom ili njemačkom. Širok osmjeh obično bi se pojavio na njegovom licu i prijateljski bi klimao glavom šta god da mu je rečeno. Nije poznato šta je Fišer rekao, iako je jedan od gledalaca tvrdio da je jasno čuo „Previše rano“. Ali šta god da je budući svjetski prvak rekao Geleru, postalo je jasno da je Fišer želio da nastavi igru. Geler je strašno pocrvenio i samo dva poteza kasnije, u jednostavnoj poziciji, razmišljao je čitav sat. U roku od nekoliko poteza, našao se bez jednog pješaka. Topovska završnica  koja je ubrzo nastala bila je, međutim, izjednačena. Partija je bila prekinuta, ali Geler nije uspio da povrati emocionalnu ravnotežu. Nakon nastavka, remi je izgledao neizbježan, sve dok u 71. potezu nije napravio fatalnu grešku.

(Nastaviće se)