Roman Alekseja Konakova „Tabija 32“-Može li šah pomoći u preuređivanju Rusije?
Piše: Vladislav Bačurov
20.7.2024
Šah nije gimnastika uma
U novinama, gdje sam prije mnogo godina sjedio na mjestu glavnog urednika, „kao zaostali lovac c8 u francuskoj odbrani“, publikacije posvećene jubilejima objavljivali smo pod rubrikom „Povod za piće“. Takav povod će se ukazati svim ljubiteljima šaha (a da ne budemo licemjerni — i svima koji žele ugodno provesti subotu) 20. jula — na Međunarodni dan šaha. Umjetnost ovog praznika leži u birokratskom opravdanju datuma. 20. jul nije ušao u istoriju kao datum kada je otkriven šah, niti kao dan kada je postavljen Legallov mat, niti kao trenutak kada je svijet dobio svjetskog prvaka, pa čak ni kao dan pokretanja najjačeg šahovskog programa Stockfish (iako su ti datumi na neki način presudni). 20. jula 1924. godine osnovana je FIDE — međunarodna šahovska organizacija. Povod za piće, da budemo iskreni, nije baš najbolji. S druge strane — ipak je to 100 godina.
Iste te 1924. godine osnovana je Svesavezna šahovsko-damska sekcija – prethodnica buduće Šahovske federacije SSSR-a. U svim šahovskim sekcijama visili su plakati: „Šah je gimnastika uma. V.I. Lenjin.“ Ali Iljič to nikada nije rekao. Preminulom vođi ovu jednostavnu misao pripisali su sovjetski šahovski funkcioneri, od kojih je jedan bio majstor Jakov Rohlin. Na stranici Šahovske federacije Rusije priznaju da su te „Lenjinove riječi imale magični učinak na činovnike bilo kojeg ranga, čak i na one koji ništa nisu razumjeli u šahu: pomogle su otvaranju novih šahovskih klubova, organizaciji različitih takmičenja. Međutim, takav citat nećete naći ni u Lenjinovim djelima, niti u sjećanjima njegovih savremenika.”
Gimnastiku uma bilo je potrebno podržavati demonstracijom borbene moći. „Šah je vrijedan saveznik vojne umjetnosti, izuzetna škola za mentalni trening crvenog vojnika“, pisale su tada novine „Crvena zvijezda“. I 20. jula 1924. godine na Uricovom trgu (danas Dvorski trg) priređena je predstava „Živog šaha“: u svečanim bijelim uniformama stajala je Crvena mornarica, dok je crne figure u zaštitnim uniformama predstavljala Crvena armija. Nakon pet sati borbe, partija je završila neriješeno. „Pobjeda čvrstog prijateljstva branitelja Otadžbine. Ali ako dođe do stvarne borbe, mirnog ishoda neće biti“, prijetila je „Crvena zvijezda“. „Šahovska strategija podsjeća na strategiju revolucije. Velika svjetska partija već je počela. Ta partija ne može završiti neriješeno…“.
Sto godina kasnije, 20. jula 2024. godine na Dvorskom trgu, partija „živog šaha“ se ponavlja. „Mrtve figure i pješaci su se od pamtivijeka poistovjećivali sa živim ljudima, a šahovska igra prikazivala se kao slika borbe dvije neprijateljske vojske, kao suprotstavljanje tabora Bijelog i Crnog, kao rješenje konflikta tokom borbe“, piše poljski istoričar Jerzy Gižicki, potvrđujući sumnje „reorganizatora Rusije“ iz tek objavljenog romana Alekseja Konakova „Tabija trideset dva“. „Dovoljno je male figure zamijeniti glumcima, pa da šah zaživi u punom smislu te riječi.“
„Ostvarivanju ove ideje pomogla je čovjeku svojstvena potreba za spektaklom. A šah uvijek pruža dobru temu za dramatizaciju. I zato inscenirana šahovska partija izaziva interes i danas, isto kao što je to činila prije nekoliko stotina godina.“
Projekt „Preuređivanje Rusije“
Rusija je izolovana od spoljnjeg svijeta. U zemlji je potpuno izmijenjen Ustav, provedena je demilitarizacija, zabranjeni su računari, blokiran je pristup internetu. U projektu „Preuređivanje Rusije“ preduzete su potrebne mjere kako bi se suzbio „imperijalni sindrom“. Izvorom svih nevolja proglašena je ruska književnost sa svojim šovinizmom, nadmenošću, tonom superiornosti i vjerom u vlastitu izuzetnost. Ali čime zamijeniti kult književnosti? Šahom!
O tome govori tek objavljeni roman Alekseja Konakova „Tabija trideset dva“ (Aleksej Konakov, „Tabija trideset dva“. — Moskva: Izdavačka kuća „Individuum“, 2024).
Odmah upozoravam sve pametnjakoviće, koji svuda traže laži i diskreditacije, da se u ovom fantastičnom romanu radi o godini 2081, tako da će „tačnost“ navedenih od strane autora „činjenica“ moći da se provjeri tek za neko vrijeme. Na kraju su spomenici piscima pažljivo zamenjeni statuama velemajstora. U školama, umjesto „Klevetnicima Rusije“ Puškina, uče partije Smislova („Da bi do četvrtka od zuba odskakivale!“), u istraživačkim institutima proučavaju se nove varijante u Grunfeldovoj odbrani, na stranicama knjiga više nema zamagljenih rasprava o patnjama i smrti, već jednostavna logika šahovskih poteza i potpuno odsustvo imperijalnog razmišljanja.
Ali čak i lijepa ideja da se zaražena virusom imperijalizma ruska književnost (koja se bez državne podrške sama, bez ikakvog otkazivanja, pokazala kao nikome potrebna) zamijeni korisnim šahom suočila se s jednim značajnim problemom. Glavni zadatak stvaranja novog kulturnog okvira bio je vaspitanje miroljubive nacije i potpuna demilitarizacija ruskog mentaliteta. Međutim, šah je oduvijek bio povezan s ratom — borbom dvije armije! Šahovske knjige bile su prepune vojnih metafora. I prvobitno plemenita ideja zahtijevala je odlučne korake u korekturi tih šahovskih knjiga koje su sadržavale vojnu terminologiju. One su bile podvrgnute cenzuri. Kao što je Viktor Stepanovič Černomirdin rekao: „Kakvu god partiju da napravimo, svejedno će ispasti KPSS.“ Naravno, u novom ideološkom sistemu pojavili su se i sopstveni „izopačenici“ (kako bismo bez neprijatelja naroda?).
Neću više otkrivati detalje. Ako imate želju da zaronite u svijet „preuređene“ zemlje („Ako ne bude šaha, neće biti Rusije“), gdje su čistačice i dalje vječno nezadovoljne („Kuda ideš? Gledaće ti u noge Botvinnik!“) i vulgarni vicevi i dalje nisu smiješni („Kod onih koji igraju Novu indijsku odbranu, loše stoji!“), još možete (hvala Kapablanki!) pročitati knjigu i saznati kako se sve završilo. Ako već treba da se umre — neka bude uz muziku!
Jednom u životu sam nastupio u duhu profesora Uljaševa — junaka knjige „Tabija trideset dva“, koji je odlučio da izbriše militaristički duh iz omiljene igre.
Godine 2018, organizator festivala u Peterburškom Manežu „ProToArt“ Aleksej „Plyuha“ Plusnin (s kojim sam se još osamdesetih godina u klubu filofonista mijenjao ploče) došao je na ideju da odigra „živi šah“, gdje bi umjesto statističkih figura, uloge šahovskih figura preuzeli muzičari. Pozvao me je i izložio svoju ideju: „Muzičari na ogromnoj šahovskoj tabli (15 x 15) demonstriraće pravu partiju, pri svakom potezu izvoditi svoju muzičku kompoziciju. Koja figura se pomjera — ta i solira, ostali prate.“
Obično na takvim predstavama pozvani šahisti igraju neku vječno zelenu partiju majstora prošlosti ili unapred pripremljen lijep remi. Mi smo te varijante odmah odbacili: u tom slučaju ne bi bilo mjesta za muzičku improvizaciju, ne bi bilo elemenata iznenađenja i slučajnosti. Sve bi bilo kao po notama, ali mi smo baš to željeli da izbjegnemo: planirali smo barem malo da oživimo duh Kurehinove „Pop-mehanike“ (nije uzalud što smo u sastav muzičara pozvali nekoliko bivših članova tog orkestra). Ako je na sceni (koja je ujedno šahovska tabla) potrebna improvizacija, muzičar bi trebao da sazna kada nastupa tek u trenutku kada njegova figura napravi potez. Naravno, moglo bi se pokušati prevariti publiku, ali, prvo, to je nepošteno, a drugo, nikakvo zadovoljstvo od takvog obmane ne bi bilo ni kod nas, ni kod muzičara, ni, mislim, kod gledalaca.
Ali ko bi trebao da igra šah? Moju ideju da pozovem umjetnike da pomeraju figure Plusnin je odmah odbacio: njih već imamo previše na festivalu. Pozvati velemajstore? Ali ko od posjetilaca savremenog umjetničkog festivala zna njihova imena? Za realizaciju naše genijalne ideje bio nam je potreban bar Magnus Carlsen. Ili da organizujemo partiju Karpov — Kasparov. Inače, čak sam se povezao s Karpovom, honorar bismo mogli da pokrijemo, ali sa Anatolijem Evgenjevičem putuje toliko ljudi da je to djelovalo kao pretjerivanje.
Druga moja ideja bila je da pozovem jednog od najboljih svjetskih velemajstora, Anisha Girija. Šahista iz Holandije, koji je rođen u Peterburgu i počeo da se bavi šahom u DŠU-2 Kalininskom rejonu. Organizovali bismo mu susret sa njegovim prvim trenerima, proveli bismo ga kroz rodni Kalininski okrug, uručili bismo mu diplomu, zastavicu i prelazni pehar…
Nakon dugih rasprava, odlučili smo da mora biti neko iznenađujuće rešenje u duhu „Pop-mehanike“. „Kurehin bi pozvao da igraju šah žive koze ili dresirani majmunčići“, šaleći se rekoh, ali vidjevši kako su se ostali organizatori zamislili, uplašio sam se da, ako ne smislimo nešto zaista novo, naša predstava će se pretvoriti iz muzičke u cirkusku. Tada mi je pala na pamet ideja o sajberpanku: neka dva najjača šahovska programa (Houdini i Stockfish) pomjeraju muzičare po tabli. Nekada su ljudi igrali sa bezdušnim drvenim figurama, a sada pametne mašine igraju sa živim ljudima. Ali čovjek se ne predaje, on ostaje ono što jeste, jer ima muziku. I živa muzika postaje važnija od rezultata.
Predstava je trebala da prikaže pobjedu kreativnosti nad sportom, improvizacije nad rezultatom, harmonije nad redom. Tada sam čak sastavio neku pseudo-filozofsku osnovu, sada kratko i zbrzano prepričavam njenu glavnu misao, pa to izgleda pomalo primitivno, iako je u originalu bilo prilično zabavno napisano. Ali papir sa manifestom se izgubio u gužvi festivala, pa su gledaoci morali da se snalaze bez dodatnih objašnjenja. Što, doduše, u potpunosti odgovara duhu „Pop-mehanike“, koji je nevidljivo lebdio nad našim šouom. Bijeli orkestar, improvizacijski-džez, nije se ponizio nikakvim probama i treba da sve izvede sa ‘čistog lista’. U sastavu bijelog su bili Famudu Don Moye iz Art Ensemble of Chicago, izuzetni džez-saksofonista i stalni učesnik „Pop-mehanike“ Sergey Letov, Aleksandar „Fagot“ Aleksandrov (bivši član „Akvarijuma“ i „Pop-mehanike“), Aleksandar Lipnicki („Zvuci Mu“) i mnogi drugi — 16 muzičara u bijelim odjećama i sa posebnim cilindrima sa slikom šahovske figure. Pješaci — perkusionisti, lovci — saksofonisti, kralj — Mamadu, dama (kraljica) — američka vokalistkinja i kompozitorka Šeli Hirš.
Crni, simfonijski orkestar, sastojao se od studenata konzervatorija pod vođstvom flautistkinje Zoe Kosjanenko (pješaci – violine, topovi – violončela itd.). Klasični muzičari su ljudi koji su odgovorniji i obrazovaniji, pa su jednu probu proveli kako bi uskladili zajedničke teme, ali su tokom koncerta muzičari već samostalno izvodili svoje solo dionice.
Prvog dana festivala pokrenuo sam računar: bijelim je igrao Houdini, a crnim Stockfish. Na demonstracionoj tabli pokazivao sam posmatračima kako se figure pomjeraju. Planirao sam da laserom pokazujem muzičarima poteze na sceni, ali sam brzo shvatio da to samo stvara konfuziju (to je to – nedostatak proba!).
U pomoć su mi došle dvije volonterke: Tanja i Saša. One su pokazivale učesnicima kojom figurom je napravljen potez na tabli i na koje polje treba da pređe muzičar. Ipak, neki iskusniji su sami povremeno provjeravali na demonstracionoj tabli. Neki su čak imali drskosti da komentarišu tok partije. U trenutku uzbuđenja ponekad sam zaboravio da dupliram poteze na demonstracionoj tabli, tako da su imali pravo, iako je to ipak bilo neprijatno. Njihov posao je da sviraju na violini, jer bolje od Stockfisha u šahu se svakako ne može igrati. Ipak, svi su svirali muziku jednostavno fantastično. Najmanje posla je bilo za mene. Za mene su radile mlade studentkinje: Saša je bila odgovorna za bijelog, a Tanja za crnog. Ja sam, sa velikim upravljačkim iskustvom, davao uputstva.
— Saša, pomjerite Letova za dva polja dijagonalno, na e3.
— Tanja, Letov će dugo svirati, tako da na drugom kraju table pomjerite tu violinistkinju za jedno polje unaprijed.
— Saša, djedicu Famudu pomjerite lijevo za jedno polje. A baka je sjela na pogrešno mjesto, hitno premjestite njen stolac na d2.
— Tanja, tamo je momak sa violončelom dosadio na a8, Stockfish se smilovao i odigrao za njega, neka pomjeri violončelo na f8.
— Saša, Fagota sa fagotom stavite pored Letova. Šta znači, niste razumjeli? Fagot je ime, a fagot je ono što drži u rukama!
— Hipstera s bongovima pomjerite za jedno polje unaprijed. Neka udari.
— Violinistkinju su ‘pojeli’. Neka odsvira oproštajnu melodiju.
— Oboistu — u ugao.
— Dođavola, baka je opet sjela na pogrešno mjesto, ali mislim da će Houdini svakako povući kraljicom unazad, tako da za sada nećemo ništa dirati.
Nakon partije, Letov i Aleksandrović (onaj koji je bio Fagot) su mi rekli: sutra treba igrati jednostavniju partiju, ne trebaju nam tako pametni programi, neka manje manevrišu, a više ‘jedu’.
Pristao sam, podesio programe, smanjio nivo. Sledećeg dana bilo je još zabavnije, jer je pri svakom uzimanju figure muzičar izvodio labudovu pjesmu (pasti — pa sa muzikom), a orkestar je svirao za kraj, pozdravljajući figuru koja je napustila tablu. Čisto slavlje umjetnosti. I nije bilo bitno ko upravlja igrom, interesantna nije samo partija (već treba više kreativnosti i dinamike!), glavne zvijezde postali su muzičari, svaki potez improvizuju uprkos zloj volji neživog vladara.
Kreativna osoba je generalno važnija i zanimljivija od odluka koje joj se nameću ako ima šta da kaže. Ovo je, kako je ironično napisano u „Tabija trideset dva“, savremeno shvatanje šaha: ne takmičenje, već ko-kreacija. Kao u ljubavi.
Международный день шахмат — особое мнение – 20 июля 2024 – ФОНТАНКА.ру (fontanka.ru)