
Kada je preminuo, pitao sam se: da nije bilo nevjerovatnog tempa i vrtoglavog vrtloga života u Parizu, možda bi još uvijek bio živ. Ipak, dugovječnost je u njegovoj porodici: i otac i majka lako su prešli osmu deceniju. Ovo sam vrlo oprezno rekao Iri, njegovoj udovici. „Šta misliš time?“, odgovorila je. „Zar nisi poznavao Lyovu? U Moskvi bi bio još nesretniji.“ Bilo je teško ne složiti se s njom, jer formula „ubi bene, ibi patria“ (“Gdje je dobro, tu je domovina”) na kraju nije bila njegova. Teško je zamisliti da bi sjedio mirno u Moskvi ili u dači, dok negdje u New Yorku! Londonu! Parizu!, stvarni život teče bez njega. Nerado se prisjećam uzdaha starog Sokrata o čovjeku koji se vratio iz dalekih zemalja: „Kako bi se mogao promijeniti, ako je sve vrijeme vuče za sobom.“
Nakon što se preselio u Pariz, često smo razgovarali telefonom i ponekad se viđali. Sjećam se njegovog dugog monologa o tome kako je šah sada potpuno drugačiji, o njegovoj budućnosti i o računarima. Rekao je da generacija koja je odrasla bez računara teško se prilagođava, i da on sam koristi računar samo kada priprema članke, da dugi rad s njim čini da se osjećaš iscrpljeno, guši tvoju igru, uzrokuje umor i lišava te svježine koja je potrebna za igru. Mislio je da prekomjerno rad s računarima negativno utiče na igru Beljavskog, a donekle i na Jusupova.
Uvijek je bio pun ideja, ponekad čudnih i nerealnih, ali često su bile logične i kasnije su se provodile u praksi. Kada bi o njima govorio, uvijek bi pitao: „Nije loše, šta misliš, nije loše, ha?“ Malo ljudi zna da su turnir između veterana i najjačih ženskih igrača, kao i čuveni turniri u Monaku, pod pokroviteljstvom Joopa van Oosteroma, uglavnom bile njegove ideje. On je sam počeo da igra rjeđe i manje uspješno. Naravno, uticale su godine i njegove nove brige. Ali još više bolest, koja je počela s gubicima u pamćenju i razvila se u tumor mozga. Jednom je rekao svojoj ženi tokom turnira: „Znaš li, Iro, ne mogu vidjeti sredinu table.“ Operacija, izvršena osamnaest mjeseci prije njegove smrti, činila se uspješnom. Oporavljao se i pravio planove: „Znaš, u analizama sam već dobro, vidim puno toga, skoro kao i prije, ali igranje, igranje i dalje je teško…“
Vidio sam Lyovu posljednji put u Monaku, nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Bolest i operacija su uklonile preostalu kosu s njegove glave. Ranije je vješto pokrivao svoj široki ćelavi dio s dva ili tri pramena kose, koristeći karakterističan pokret ruku. Brzo se umarao, ali njegove oči i osmijeh su ostali isti, i sretno je sjedio prateći partije na monitorima u press centru turnira. Možda njegov govor više nije išao tečno kao ranije, i prvi put sam od njega čuo, nekadašnjeg ateista, riječi: „Bog“, „vjerovanje“ i „Nikada nisam nikome u životu učinio ništa loše“. Kad smo se rastajali, jako smo se zagrlili i dogovorili da ću prvom prilikom doći u Pariz igrati nekoliko trening partija, što bi mu pomoglo da se vrati takmičarskom šahu. Slučajno sam mu rekao: „Praštaj“, rusku riječ s velikim značenjem, koja u sebi nosi i riječ za rastanak i istovremeno oprosti mi, oprosti mi tokom našeg razdvajanja, ako sam te na bilo koji način uvrijedio.
Ali već u nekoliko dana nakon njegovog povratka u Pariz, simptomi su se ponovno pojavili. U zemlji u kojoj je Lyova proveo skoro čitav život, tradicionalno je da ljekari pacijentu ne govore o beznadnosti bolesti. Takođe se smatra pristojnim da voljeni skrivaju okrutnu istina od njih. Takav je bio slučaj i s Lyovom, kojemu je rečeno da je u pitanju virus, i da će sve proći. Je li sam shvatio da se njegova teška bolest vratila, koja u većini slučajeva znači samu smrt? Naravno, život nije uvijek što duži to bolji, ali smrt je uvijek što duža to gora. Najsofisticiraniji i nevjerojatni organ, mozak, bio je pogođen, a smrt Leva Polugaevskog bila je produžena agonija. Evo citata sjajnog ruskog pisca koji je takođe umro u Parizu: „Tražio sam od Boga lagan život. Trebao sam tražiti laganu smrt.“
U trenucima kada je bio bistar, plakao bi gledajući svoju nemoć sa strane i govorio: „E pa sad, moram da radim, moram da radim.“ Bio je veoma nemiran, i svako jutro bi uzeo list papira, smatrajući ga nekom imaginarnom faks porukom, ponavljajući iznova i iznova: „Raditi, moram da radim.“ Jednom prilikom je rekao svojim medicinskim sestrama u bolnici: „Znate, mislim da juče nisam prepoznao svoju ženu.“ Njegove sestre, koje su ga voljele i znale kako da mu prirede zadovoljstvo, počele su da igraju šah jedna s drugom. Mnogo se smijao gledajući njihove smješne poteze, i neprestano ponavljao na engleskom: „Loše je, loše…“
(Nastaviće se)