
Viktor Korčnoj: „On i ja smo imali teške odnose. Da, zaista imam pozitivan skor protiv njega, ali postojalo je razdoblje, otprilike od 1960. do 1966. godine, kada me Polugajevski redovno pobjeđivao. Bio je prilično značajan igrač, i njegovo ime će nesumnjivo ostati u šahovskoj teoriji. Mogao je da bude ozbiljan kandidat za titulu svjetskog prvaka, da nije zauvijek ostao onaj isti petnaestogodišnji dječak koji je ušao u veliki šah.“
U Korčnojevim surovim riječima ima izvjesne istine, ali šta je Ljova mogao uraditi ako nije imao tu zlu crtu, i mržnja mu je bila strana? Šta je mogao uraditi ako je, sve do kraja svojih dana, zaista zadržao neku vrstu djetinjastosti, neku vrstu naivnosti, zajedno sa primesom provincijalnosti, blagosti, nespremnosti da uvrijedi, i dobrodušnosti? Ko zna, možda je kompenzacija za te osobine bila varijanta, njegova varijanta u Sicilijanskoj odbrani, jedna od najoštrijih, najprovokativnijih i najrizičnijih.
Moramo se složiti sa Spaskim da je čitava atmosfera u meču Korčnoj-Polugajevski u Buenos Airesu 1980. godine – bez rukovanja, manji sukobi i konflikti – sve to je mnogo više uticalo na Polugajevskog nego na njegovog protivnika. Korčnoj je bio naviknut na takvu atmosferu još od svog meča sa Petrosjanom 1974. godine, koji je za njega bio neka vrsta treninga za naredne ozbiljne borbe, naročito one van table. Ko zna kako bi se taj meč u Buenos Airesu završio da je borba vođena samo na 64 polja.
Sam Ljova je, međutim, bio prilično suzdržan kada je govorio o svojim šansama u borbi za titulu svjetskog prvaka. Kao što je istakao u „Sicilijanskoj ljubavi“: „Zaista, u poređenju s drugim igračima, nemam taj ‘ubilački instinkt’, čije postojanje je moglo dati drugačiji tok nekim mojim mečevima, i ko zna, možda bih postigao veće uspjehe. Nema sumnje da nemam karakter šampiona. Nemam ratničku prirodu Kasparova, Karpova ili Fišera. Ali, s druge strane, Eve, Smislov i Petrosjan također nisu imali tu destruktivnu energiju.“
Ovdje je teško ne složiti se s Polugajevskim. Zaista nije imao hladan pogled Karpova, koji zabija čelični mač u protivnika. Niti njegov način analiziranja, kada nakon partije potraga za istinom često bude zamijenjena demonstracijom njegove nadmoćnosti, koja je često već bila evidentna tokom same igre, ali je želio još više naglasiti. Nije imao ono „Ja, Ja, Ja“, s čime svaka druga rečenica Kasparova počinje, niti njegove analize nakon partije sa udarcima figura po tabli i na ego protivnika. Takođe nije imao tu kolosalnu, samosvjesnu energiju Fišera, koja je tako djelovala na protivnika. Ali u onim trenucima kada ga je sudbina turnira prikovala za zid, kada bi mu samo pobjeda bila dovoljna, mogao se sabrati i igrati s nevjerovatnim žarom. Saučešće učesnika Međuzonskog turnira 1973. godine, u vezi sa gotovo nemogućim zadatkom da pobijedi u posljednjem kolu protiv Portiša, izazvalo je u Ljovi krik iz srca: „Ako do toga dođe, čak sam pobjeđivao i svjetske prvake!“ I pobijedio je u toj partiji, čime je započelo njegovo direktno učešće u borbi za svjetsku šahovsku titulu.
Na Zapadu sam prvi put sreo Polugajevskog u Holandiji, u Hilversumu 1973. godine. Igrao je na AVRO-turniru u uglednom društvu: Szabo, Geler, Ivkov, briljantni tehničar Anderson, eksplozivni, multilingvalni Ljubojević, mladi i opasni taktičar Saks, i mršavi mladić s dugom kosom do ramena, Timan. Ljova i ja smo često išli u šetnju nakon njegovih partija. Mnogo smo razgovarali, ali vrlo često to je bio njegov monolog, s povremenim pitanjima. Ponekad bi Ljova, ne čekajući moje odgovore, sam pružio odgovor. Za mene, koji sam već prošao kroz Donerovu školu, to nije bilo ništa neobično. Uglavnom smo razgovarali o životu na Zapadu. Mislim da je sam shvatio, kada se preselio u Pariz 1991. godine, da ti odgovori i formirana mišljenja nisu uvijek bili u skladu sa stvarnošću. U tim pitanjima bio je kao da procjenjuje, kao što je to radio gotovo svaki sovjetski građanin, iako kontemplativno i teoretski: Pitam se, kako bi bilo kada bih se iznenada našao ovdje?
Dvadeset godina kasnije, život, koji kao karte miješa sudbine odveo ga je u Pariz. Ovaj novi život, sa svojim različitim konceptima, stavovima i novim jezikom (koliko je teško prema kraju šeste decenije), sa svojim omraženim određenim i neodređenim članovima, izmišljenim od Boga zna koga i iz kojeg razloga, nije umanjio probleme, jednostavno su postali drugačiji.
Tokom ovog perioda od skoro dva desetljeća odigrao sam oko deset partija s Ljovom, izgubivši jednu u Tilburgu 1983. godine i ni jednu nisam dobio. Među remijima bilo je nekoliko nezaboravnih partija. Jedna u Vinkovcima, u Jugoslaviji 1976. godine, kada sam prvi put ostvario normu za velemajstora. Čudom sam se spasio s crnim figurama. Druga u Buenos Airesu na Olimpijadi 1978. godine, kada prvi put ekipa SSSR nije uspjela osvojiti zlatne medalje. Sovjetski tim igrao je protiv Holandije u poslednjem kolu i trebao je pobijediti velikom razlikom kako bi pretekao Mađare, koji su vodili.
Sjećam se kako je nervozan bio Ljova, kako prije partije tako i na kraju, kada nisam odmah pristao na njegovu ponudu remija. Znam da je on, koji je osvojio plus pet na svojoj tabli i igrao bolje od bilo koga u sovjetskom timu, bio jedan ‘žrtveni jarac’ za sve probleme nakon izgubljene Olimpijade, kako je procijenjeno drugo mjesto sovjetskog tima u tom trenutku. Ova uloga ‘žrtvenog jarca’ bila je poznata Ljovi od djetinjstva, kada je postao meta šale, sprdnje i praktičnih šala. Čak su se igre riječima na njegovo ime, a da ne spominjem prezime, igrale od strane šahovskih pjesnika i novinara: polu-, polu-poznat, polu-velemajstor i tako dalje. (‘Lev’ na ruskom znači ‘lav’, a kao što je ranije spomenuto, ‘polu’ znači ‘polu’ ili ‘polu-‘) . Kombinacija Ljova iz Mogiljova nametnula se sama po sebi, posebno jer se poklapala s njegovim mjestom rođenja, Mogiljovom. Od smiješnih priča povezanih s njim i praktičnih šala na mladog Polugajevskog, njegov savremenik Gufeld mogao je sastaviti malu knjigu. Često je i sam Ljova smijao se zajedno s drugima, ali ko zna da li ponekad nije imao unutrašnji osjećaj Gogoljevog Akakija Akakijeviča: „Ostavite me na miru, zašto me tako vrijeđate?“
Sjećam se kako je u Solunu 1984. godine, tokom Olimpijade, dostigao pedesetu godinu. Dan prije toga, naša partija koja je trajala šest sati završila je remijem. „Ne razumijem“, rekao je Lyova iznenađeno, „Kako mogu imati pedeset godina? Jučer sam igrao na prvenstvu juniorske federacije Rusije, a sada odjednom imam pedeset. Ne, možete li mi reći, kako je to moguće?“
Nije shvatao da je talenat u osnovi ništa drugo do sposobnost da se pronađe svoja sudbina, i da je on, Lav Polugajevski, pronašao svoju sudbinu. U stalnim treninzima, pripremama za polufinale, finale, međuzonske i mečeve kandidata, kao i u problemima koji se odnose na njegovu porodicu, stan, automobil i daču, život je brzo prolazio. U svom potonuću u život, u svakodnevnim brigama, na svoj način bio je vrlo prktičan
Spaski se sjeća: „Tokom sedamdesetih godina, mi i čitava grupa velemajstora bili smo na prijemu kod Tjaželnikova. On je dugo govorio o važnosti našeg doprinosa izgradnji komunizma, o našim putovanjima u tu svrhu. Ne sjećam se šta su ostali odgovorili, ali ja sam odmah rekao da izgradnja komunizma nije za mene, dok je Lyova počeo nešto pitati o troškovima putovanja.“ Za razliku od nekoliko svojih kolega, Polugajevski nije bio član Partije, i svaki put kad bi mu se sugerisalo da se pridruži Partiji, radije je birao da ćuti.
Sredinom osamdesetih godina, kod mene u Amsterdamu, uzeo je ploču poznatog ruskog pjevača koji je nastupao u restoranima na Brighton Beachu u New Yorku i bio popularan u Moskvi. „Da li vam se dopada“, pitao sam. „Pa, ne znam, to je ploča koju svi imaju u Moskvi.“
U Moskvi je Lyova pripadao krugu ljudi koji su stvorili pravilo da ne zaostaju, da budu prvi koji imaju sve, bilo da je to bio mali tranzistorski radio u šezdesetima ili video rekorder, na primjer, mnogo kasnije, krugu ljudi koji su putovali u inostranstvo i postizali uspjeh. Negdje krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina isti taj nivo prestiža počeo je uključivati sposobnost slobodnog putovanja, ne da bi emigrirali, već jednostavno da bi putovali u inostranstvo i pogledali — da žive neko vrijeme ili pošalju djecu da studiraju. Lyova je počeo da provodi dugotrajne periode u Parizu – napokon, već je bio zainteresovan za čari stranih zemalja odavno – i 1991. godine se tamo konačno nastanio.
(Nastaviće se)