GM Rashit Ziatdinov
„…gospodin Spaski je javio telefonom…“
Meč je završen
Nije bilo grandioznog finala: nijednog poslednjeg odlučujućeg poteza koji bi matirao šampiona, nijednog pobjedničkog udarca o tribinu ili kidanja trake. Šeširi nisu letjeli u vazduh, niko nije tapkao nogama, niti izgovarao pobjedničke pokliče. Kruna je prešla bez buke, samo sa zvaničnim objavljivanjem. Kada je Fišer stigao, Šmid je prišao rubu pozornice i obratio se publici: „Dame i gospodo, gospodin Spaski je telefonom javio da se predaje.“ U sali su se čuli pristojni aplauzi. Gledaoci nisu vidjeli nikakvu akciju, ali su bili svjedoci događaja koji je ušao u istoriju šaha. Novi svjetski šampion nespretno je mahnuo rukom, ali je odbio Šmidovu ponudu da se nakloni. Italijanski list „Corriere della Sera“ bio je razočaran odsustvom Spaskog: „On je izgubio aplauze koje je zaslužio. Ali od sada ih ne zaslužuje. Šahista mora da se bori do poslednjeg poteza. To je zakon sporta, a on ga je prekršio.“
Automobili islandske vlade bili su parkirani ispred sale zajedno sa vozilom američkog ambasadora. U njemu je sjedeo Viktor Džaković. On se sjeća:
To je bio dio plana, jer Fišer nije želio ni sa kime da razgovara niti da daje izjave za štampu. Trebao je da izađe na sporedna vrata i odmah uđe u moj automobil, neupadljivi crno-žuti „Ford Maverick“. Rekli su mi: „Ne čekaj nikoga. Kada uđe, odmah vozi u bazu.“ Dovezao sam ga do Keflavika. U bazi je proslavio pobjedu svojim poznatim stekom i čašom mlijeka — kao i uvijek, čaša mlijeka. Ne sjećam se da je pokazivao bilo kakvu radost: bio je sav u nervima, napet kao sportista na kraju partije. Bio je to isti Fišer kojeg sam uvijek vozio u bazu.
Pobjedivši, Fišer je konačno pokazao velikodušnost prema poraženom protivniku. Po njegovim riječima, Spaski je bio „najbolji igrač“ s kojim se ikada susreo. „Svi s kojima sam igrao su se u jednom trenutku slomili. Ali nikada nisam osetio ništa slično sa Spaskim.“ Predsjednik Nikson je poslao Fišeru telegram sa čestitkama. Spaski je dao nekoliko intervjua. Izgledao je umorno i rekao da mu treba samo „spavanje, spavanje i spavanje.“
„New York Times“ je koristio ničeansku retoriku u svom istraživanju onoga što su novinari nazvali „aurom ubice“. „U svojoj osnovi, Fišerova aura se sastoji od težnje da potisne, ponizi protivnika, da zavlada njegovom svješću.“ Napomenuto je da se igrači koje je Fišer pobijedio više nisu oporavljali, što je samo po sebi ostavljalo prilično jeziv i zloslutan utisak. Poraz od drugog protivnika se mogao opravdati lošim danom ili slučajnim previdom. „Ali poraz od Fišera je nekako uticao na cjelovitost igrača. Dio njega je kao da je bio pojeden.“ Tako da je Fišer bio kriv za seriju „mentalnih ubistava.“
U međuvremenu, sovjetska strana se zainteresovala da li je Fišer kriv za druge zločine.
(Preneseno sa fejsbuka)