Genna Sosonko: Ruske siluete (11.nastavak)-Mihail Botvinik

Putovanje ka besmrtnosti

Mihail Botvinik

Jedinu partiju sa Botvinikom sam odigrao u proljeće 1989. godine. Bio je u Holandiji da kupi novi, jači računar koji mu je bio potreban za njegov rad, i sve vrijeme sam bio s njim. Jednog dana su Botvinika zamolili da se pojavi na ceremoniji zatvaranja Prvenstva Holandije za juniore u Hilversumu. Naravno, bili su prisutni i fotografi i televizijske kamere. U jednom trenutku je direktor televizijskog prenosa pitao: „Ako gospodin Botvinik nema ništa protiv, voljeli bismo da ga snimimo tokom partije.“

„Pa, nisam dugo igrao.“

Nagovarao sam ga: „Veoma su uporni, Mihaile Moisejeviču. Vi sami znate kako je s televizijom; neće vas ostaviti na miru.“

„Pa, ako je tako…“

Postavili smo figure. Dobio sam bijele figure. „Hajde, hajde“, naređivao je direktor. Odlučio sam da ne pokušavam ništa originalno i pomjerio sam daminog pješaka napred. Čuo se zvuk kamere, a negdje su se čuli glasovi djece. Botvinik nije odmah odgovorio, pa sam ga upitno pogledao. Čitava  njegova pojava se promijenila. Uspravio se i ukočio na svojoj stolici. Konačno, gledajući u tablu, podesio je naočare i kravatu, i odigrao svoj potez. Nažalost, ni tada, u trenutnoj gužvi, ni kasnije, opterećen svakodnevnim obavezama, nisam zabilježio partiju, iako se veoma dobro sećam njenog toka. Igrao je Holandsku odbranu, staromodnu varijantu Stonewall sa lovcem na e7.

Odigrao sam sve dobro poznate poteze, a Botvinik je odgovarao polako, uvijek zastajući da razmisli. Ali nakon otprilike petnaest poteza, iz nekog čudnog razloga, moja pozicija je izgubila fleksibilnost, opšti plan je bio izgubljen. Stajao sam prilično loše.

„Da li je dovoljno?“ pitao sam direktora.

„Više nego dovoljno.“

Botvinik je razmišljao o svom potezu.

„Mihaile Moisejeviču, on kaže da je snimio dovoljno materijala.“

Botvinik je nastavio da gleda u tablu. Konačno je podigao glavu. Ne trepćući, oštro me je pogledao svojim plavim, već izbledjelim očima, sa astigmatičnim zjenicama, koje su takođe gledale u oči Laskera, Kapablanke i Aljehina, i dobro je znao procjenu pozicije na tabli – i znao je da i ja znam.

„On kaže, Mihail Moisejeviču, da je sve ispalo dobro.“

Nešto se otopilo na njegovom licu, i okrenuvši se prema direktoru, blago se naklonio i rekao na savršenom holandskom: „Alstublieft meneer. Tot uw dienst.“ (Izvolite, gospodine. Na usluzi sam vam.)

Kao čest gost u Holandiji, prvi put od 1938. godine, znao je nekoliko izraza na holandskom, iako su mu i engleski i njemački bili prilično loši.

Upoznao sam Mihaila Moisejeviča Botvinika u proljeće 1988. godine, kada je došao na poziv Besela Koka na jedan od prvih SWIFT turnira u Briselu. Odatle smo se redovno sretali tokom njegovih čestih posjeta Amsterdamu ili Briselu. Ili u Moskvi, poslednji put tokom Olimpijade u decembru 1994. godine, šest mjeseci pre njegove smrti. Sada žalim što nisam imao predviđanje jednog Ekermana i nisam zapisivao sve svoje razgovore sa Botvinikom, ali mnogo toga je još uvek svježe u mom sjećanju i, na sreću, mnogo toga sam zabilježio na traku.

—

Jednom prilikom tokom jedne od svojih prvih posjeta Amsterdamu, dok je bio gost u nečijoj kući, žena iz Moskve, već negdje u svojim srednjim četrdesetim, vidjevši pred sobom živog Botvinika, u svojoj zbunjenosti predstavila se kao ‘Olja’. ‘Pa, ako si ti Olja, onda sam ja Miša’, odgovorio je Botvinik, pogađajući isti ton. Nekoliko minuta kasnije sam mu šaljivo rekao: ‘Pa, Miša, vrijeme je da idemo, već je kasno.’

Sledećeg dana mi je poklonio jednu od svojih knjiga, sa posvetom napisanom drhtavom rukom ali jasnim rukopisom: ‘Genni Sosonku za rođendan, od Miše Botvinika, Amsterdam 18.5.1989.’

Tako smo se oslovljavali nekoliko dana, ali šala nije prerasla u naviku i uskoro smo se vratili na Mihail Moisejevič i Genadij Borisovič. Samo u nekoliko navrata se vraćao na Genna, kada je htio da kaže nešto povjerljivo ili posebno. Ja sam ga oslovljavao sa ‘Miša’ kada smo se rastajali, i kada sam pokušavao, uvijek bezuspešno, da uklonim slojeve mnogih sovjetskih decenija, ili da prodrem iza njegovih ustaljenih koncepata, da dobijem nešto…

Kada sam se opraštao od njega tokom njegove poslednje posete Tilburgu u septembru 1994. godine, nešto je posustalo u starcu, u njegovoj intonaciji, u njegovim očima. Nakon uobičajenih riječi, rekao sam, sagnuvši se vrlo blizu: ‘Miša, moraš izdržati, izdrži’, a zatim skoro netaktično: ‘Pa, ne znam kada ćemo se ponovo videti’, udarajući u filozofsku notu. Prekinuo me je strogim: ‘Šta hoćeš da kažeš? Ti, Gena, možda možeš doći u Moskvu…’

‘U redu’, rekao sam. ‘Možda si u pravu. Još jednom, sve najbolje.’

‘Moje zadovoljstvo, gospodine. Na usluzi sam vam.’

Godine 1988. proveo sam deset dana zaredom s njim, kada sam otišao u Moskvu sa mladim Jeroenom Piketom na nekoliko trening sesija kod Patrijarha. Još uvijek se sjećam sobe za velemajstore u Centralnom šahovskom klubu na Gogoljevom bulevaru, petnaestogodišnjeg Alekseja Širova sa njegovim trenerom Vladimirom Bagirovim, koji je takođe prisustvovao časovima, i samog Mihaila Moisejeviča, koji je uvek malo razmislio prije nego što bi postavio pitanje ili dao komentar. Jedna stvar koja mi se urezala u sjećanje je osnovno pravilo, iz nekog razloga formulisano od strane njega gotovo religiozno, da se prvih petnaest poteza u partiji odigra u roku od pola sata, kako bi se izbjegla vremenska oskudica. Pravilo koje je iz nepoznatog razloga uvijek nazivao ‘kineskim pravilom’.

Takođe se sjećam njegovog ‘Stani’ tokom analize i pitanja za Piketa: ‘Imam utisak da ne poznaješ moju partiju sa Jurijevim sa Prvenstva saveza metalaca iz 1927?’

„Prigovorio sam: ‘Ali, Mihailo Moisejeviču, kako Jeroen može znati vašu partiju sa Jurijevim sa Prvenstva sindikata metalaca iz 1927?’

‘Ne, pitaj ga ipak, prevedi…’

Tada sam shvatio da je njegov jednosmjeran način razmišljanja, koji nije poznavao nikakve sumnje i koji je u mnogim aspektima bio dogmatičan, zajedno sa njegovom veoma visokom klasom, bio idealan za lekcije sa mladim igračima. I kao učitelj, naravno, bio je izvanredan. Bio je to vreo jul, a u susjednoj prostoriji, igrajući beskrajne trening partije, bio je vrlo mali, mršavi dečko, kojem je Botvinik savjetovao da obratimo posebnu pažnju. Zvao se Volođa Kramnik.“

(Nastaviće se)