Šahovski vijenac-Korjeni šaha u Crnoj Gori

SUSRET RATNIČKE ZEMLJE I IGRE


Ivo Andrić je napisao čuvenu pripovijest „Jelena, žena koje nema“. Sanjao ju je, tragao za njom, dolazila mu je u pohode, ali kad je htio da je se dotakne, osjetio bi plavu prazninu i tugu, praiskonsku. Slično se i autor osjećao u potrazi za šahom u Crnoj Gori. Sve do trenutka kada je naišao na podatak da se tek u Njegoševo vrijeme (oko 1840.) počeo graditi prvi drum u zemlji (Cetinje-Rijeka Crnojevića), običan, naravno, kolski put, nabijen kamenjem i šoderom. I da tada nije postojala nijedna varoš u njoj. Iluzija se
raspršila. Otkud, zaista, u zemlji neprekidne borbe za slobodu, u kojoj su se i olovna slova, nadaleko čuvene Obodske štamparije, u kuršume topila, šah ili srodan oblik igre i umjetnosti?
S velikom sigurnošću se može smatrati da šah do polovine 19. vijeka nije bio poznat u Crnoj Gori. U vrlo zanimljivom eseju „Borba bez krvi“ („Pobjeda“, 22. jul 2000. g.) književnik Veljko Radović između ostalog
piše:
„Njegoša je na gustoj cetinjskoj samštini, godine 1839. učio šahu i kartografiji (ne bi trebalo neoprezno isključivati te dvije misteriozne djelatnosti) dezerter iz austrijske vojske Filip Vuković Kokotović, a prije njega i učitelj jezika i ŠAHA i svih umnih „dokolica“ Francuz Antid Žom. Šahom se strasno bavio i njegov učitelj Simeon – Simo Milutinović Sarajlija („Među prve ti si, Simo, teško te nazreti, kamoli proći mimo“), a nije slučajno ni što se posvećivao alhemiji, zajedno s čudnim pjesnikom iz Srema Đorđem Markovićem Koderom. Kao da šah i alhemija ne piju s istog izvora Prapočetka duha.“

Ovo je značajan navod i granicu susreta šaha i Crne Gore pomjera ka prvim decenijama devetnaestog vijeka.
Drugi je (i drugačiji) ogranak priče o njegovom dolasku i postojanju u Boki.
Grad Kotor je u Crnoj Gori prvi došao u dodir sa šahom. Majstor i istraživač šaha Ozren Nedeljković je naišao na podatak da se šah u ovom drevnom gradu igrao već u 16. vijeku. Pominje se izvjesni igrač koji koristi šahovsku literaturu (porijeklom iz Španije) za pripreme u susretima s rivalima iz Skadra i Dubrovnika! Nije se, na žalost, još došlo do konkretnih pojedinosti o ovom podatku, ali, svakako, ne treba dovoditi u pitanje nalaz i procjenu jednog od utemeljivača šaha u Srbiji i Jugoslaviji.
Za Kotor (i Boku) u vezi su još dvije činjenice: u 17. i 18. vijeku „uplovile“ su šahovske garniture
(moguće po koji šahovski priručnik) u domove Rišnjana i Perašćana, a naš prvi šahista, pjesnik Njegoš,
vjerovatno je na svojim, dosta čestim boravcima i odmorima u Kotoru (kuća Lombardića i Lipovaca) i
Prčanju (dom Beskuka i Glavata) igrao (i usavršavao) šah s prijateljima iz Kotora.

NJEGOŠ


Poznato je da su obrazovani Srbi tog vremena znali (i igrali) šah. Čak je 1815. godine Stefan Živković Telemah (1780–1831.), zet Vuka Karadžića, u obimnoj knjizi o narodnom obrazovanju, napisao poglavlje (prvo na srpskom, odnosno slavjanoserbskom jeziku) o šahu: „Pravila blagorazumija ili naravoučenija iz igre šaha“. To je, u stvari, prevod eseja Bendžamina Franklina (1706–1790.), objavljenog u Americi (Benjamin Franklin: „Morals of Chess“, 1786).
Vladika i pjesnik Petar II sretao se s tim ljudima u Beču, Trstu, Moskvi, na Cetinju i drugim gradovima. Mogla ga je, kako je bio obdaren otvorenim i radoznalim umom, privući neobična igra i vjerovatna je pretpostavka da se, poslije nekog od njegovih povrataka, šahovska garnitura našla u Biljardi. Ova teza se zasniva na Njegoševom poznavanju i igranju šaha, a teško da ga je tome učio spartanski i atletski nastrojeni Sima Milutinović.
U „Pismima iz Italije“ srpskog pripovjedača Ljube Nenadovića, podignut je prvi spomenik crnogorskom vladaru, vladici i pjesniku, klesan s ljubavlju i poštovanjem.
„Pisma“ su pisana u proljeće 1851. godine u Napulju, pola godine prije Njegoševe smrti, a iz njih se osjeća Njegoševa uznemirenost, ne zbog kraja koji je predosjećao, već zbog Crne Gore, „slamke među vihorove“.
„On često po nekoliko sati sjedi u svojoj velikoj stolici i ću t i. Za to vrijeme ja mu što pričam, novine ili kakvu knjigu čitam. Igramo i šaha, ali on nemastrpljenja.“
Lj. Nenadović kroz „Pisma“ ukazuje na Njegoševu veličinu.
Đuzepe Kaza: „Ovaj suveren je veći republikanac nego prezident Francuske“ (aluzija na revolucije i republikansko uređenje Francuske). Ove riječi nedvosmisleno ukazuju na Njegošev otvoreni, univerzalni, demokratski duh.
„Jednom pre podne sedeo sam i igrao šah s njim, a jedan lord prijavi se i pođe sa rečima: „Nisam mogao poći iz Neapolja a da se ne oprostim s Vama; i budite uvereni da mi je milije što sam video i upoznao Vas, nego Neapolj.“ „Englezi retko laskaju; bogati lordovi nigda!“
Razumljivo je njegovo nestrpljenje i brzina u igri prilikom više šahovskih duela sa mladim Nenadovićem. Za istoriju šaha je bitniji podatak da je crnogorski genije bio i naš prvi šahista. Ko zna da li je otvarao onu
(zamišljenu) garnituru u Biljardi i da li je s kim mogao dijeliti megdan.
Istine radi, pretragom njegove prepiske, naročito s Jeremijom Gagićem, ruskim konzulom u Dubrovniku, nije se mogao naći pomen šaha. Njegošev partner, književnik Ljuba Nenadović (1826–1895.), pod stare dane, poznat kao čika Ljuba, igrao je s najboljim srpskim igračem, Vladislavom Vulićevićem, ali nije mogao da mu se odupre. Ovaj detalj govori da je Ljuba bio dobar igrač, što, prirodno navodi na sud i o vrijednosti Njegoševe igre, jer je poznato da se igrači, s velikom razlikom u snazi, ne druže za šahovskim
stolom.
Zgodna je prilika da se Njegoš osvijetli iz dva, malo poznata, ugla.
Njegoš je imao urođeni čulo za lijepo, za estetske uzlete i savršenstvo, ali neraskidivo vezano sa bolnom mišlju, Nije slučajno, poput orla, s Lovćena gledao Crnu Goru, uživao u sjaju Napulja, čudio se protivrječnom skladu Boke, čitao klasike, slušao gusle i pio sa Vukovog izvora narodne epike. Nije, otvoren i iskren kakav je bio, zaobilazio ni u priči ni u poeziji tabu temu za njega: ljubav i ženu. Risto Dragićević navodi ove neobične Njegoševe riječi u vrijeme njegove bolesti: „Neki su me savjetovali da ništa ne mislim – kako će čovjek živjeti a ne misliti? Neki su me savjetovali da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može sa samrtnog odra da oči ne baci na krasno stvorenije.“
Poznata je Njegoševa briga i opsesija Crnom Gorom, znana žudnja da otkrije smisao postojanja, života, kosmosa, ali su, možda ne slučajno, malo poznate ove njegove proročke riječi, po R. Dragićeviću, o hipotetičkoj sreći čovječanstva: „Čovječanstvo ne može biti spokojno i srećno dokle god je podijeljeno u države koje imaju za osnovni cilj: sebe, vjeru, narodnost i dinastiju“.
Njegoš nije bio ispred svog vremena, već dva vijeka ispred čovječanstva. Kako su sada, na početku 21. vijeka, kristalno jasne ove vizionarske riječi. Za velikog mislioca ne bi utjehe bilo ni sada: čovječanstvo je daleko od spokoja i sreće.
Njegoš – prorok, pjesnik, mislilac i, igrom slučaja, naš prvi šahista!

Preneseno iz „Šahovskog vijenca“ Maksima Lutovca, Bar 2021, treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje