
GLAVA 33
Dugo zbogom – jesen 1933
„Ja sam tuberkulozan, ne mogu da podnesem klimu i moram da se vratim u Indiju gde je toplije, inače neću dugo živjeti.“ – Sultan Khan.
Sir Umarove službene dužnosti u Londonu su se završavale i u ljeto je najavio da će on, a time i čitavo domaćinstvo, otići. Sultan Khan i Fatima bi se vratili u Indiju i zapravo napustili svoje šahovske karijere.
Za Sultana Khana to je bilo olakšanje. Bio je depresivan i nostalgičan. Osim kratke posjete Indiji početkom 1930. godine, bio je odsutan više od četiri godine i bilo je vrijeme da krene u sljedeću fazu svog života. Do sada je imao dvadeset osam godina i želio je da osnuje porodicu.
Možda je zamišljao sličnu sudbinu svom bliskom kolegi Fredu Yatesu. S razlogom se bojao da ostane u Engleskoj. „Ja sam tuberkulozan, ne mogu da podnesem klimu i moram da se vratim u Indiju gde je toplije, inače neću dugo živjeti“, navodi se da je rekao.
Iako udobno okružen drugim Pendžabcima unutar domaćinstva, nakon nekog vremena mora da mu je i to okruženje dosadilo. Jezičke i kulturološke razlike bile su prevelike da bi razvijao samostalan život u širem društvu, osim u šahovskoj zajednici, a i to ga je sve više opterećivalo.
Igranje šaha je možda bio jedini dio njegovog života u kojem se Khan mogao u potpunosti izraziti. Na šahovskoj tabli bio je slobodan da donosi svoje odluke, da bira svoj put, da kuje sopstvenu sudbinu. Ipak, ta sloboda je bila opterećena očekivanjima njegovog gospodara, Sir Umara. Kada bi Khan bio neuspješan za tablom, navukao bi razočarenje; kada bude uspješan, letvica očekivanja bi se podigla i na njega bi bio veći pritisak da dobro nastupi. U ovom slučaju Sultan Khan nije igrao samo za sebe, već za osobu kojoj duguje čitavu svoju karijeru: podržavajući ga u domaćinstvu, finansirajući treniranje i koji ga je doveo u Evropu. Imao je obavezu da uspije – inače bi Sir Umarovo pokroviteljstvo proteklih godina bilo uzaludno. Zamislite da igrate ključnu partiju dok oči vašeg gospodara i pratnje prate svaki potez?
Više od toga, Khan je bio šampion Imperije, uzoran primjer kako su britanske vrijednosti mogle proizvesti priliku i uspjeh za podanika, čak i onoga skromnog porijekla. U društvo ga je uveo Sir John Simon, jedan od najistaknutijih članova vlade, a pohvalili su ga zvaničnici Britanske šahovske federacije. Uspjesi Sultana Khana ‘učvrstili su veze Imperije’, fraza koja se često ponavlja na završnim ceremonijama, i u novinskim stupcima.
Sultan Khan se u najmanju ruku morao osjećati u sukobu: zahvalan za prilike da uvježba svoj talenat na najvišem nivou; ali ponekad ogorčen što mora da nastupa za svoje gospodare. S obzirom na sve ovo, izvanredno je koliko je dobro igrao, a možda je i razumljivo da je bilo povremenih katastrofa.
Fatima se očito osjećala drugačije. Imala je ukus slave i pažnje i uživala je u tome. Svijet u koji je ušla mora da se mnogo razlikovao od njenog života u domaćinstvu. TV dokumentarac snimljen 1990. pod naslovom ‘Sultan šaha’ pronašao ju je u Pakistanu, u dobi od 78 godina, živahne i neovisne – u stvari, prilično drugačije od skromne sluge prikazane u novinskim izvještajima tog vremena. Drskost koju je pokazala prema Mikenasu (vidi Folkestone 1933) čini se sasvim tipičnim za njen karakter. Bez sumnje, zahvaljujući kraljevskoj vezi Sir Umara, Fatima je predstavljena kraljici Mary (supruzi kralja Georgea V) i zamoljena je da je nauči pravilima šaha: „Rekla sam kraljici: „Ne možete brzo da naučite, to je dug proces“.
Rekla je: “Barem mi pokažite kako počinjete”.
“Ovo su vojnici”, objasnila sam, “a ovo su kralj i kraljica”. Rekla je: „Preteško je… to je izvan mene i zadaje mi glavobolju!“
Winston Churchill je želio igrati protiv nje, a ona se prisjetila:
„Nije bio baš dobar, pa mi se nije dopalo da igram sa njim. Ali da ga usrećim, rekla sam: „U redu, hajde da igramo“.
Donijeli su šahovsku tablu i postavili smo figure. Počeli smo. Rekla sam: „Pustiću vas da me pobjedite“. “Ne, ne želim tako da pobjeđujem”, rekao je, “igrajte što jače možete”. “Ako to učinim, pobijediću vas u 2 ili 3 poteza i moraćete predati.”
Za 21-godišnju djevojku koja je odrasla u tradiciji, ovo je bio iskren jezik.
Pažnja koju je dobila nije bila samo zbog njenih intelektualnih sposobnosti. U jednom izveštaju je opisana kao „… besprekornih crta lica i odjevena u istočnjačkom stilu sa izuzetnim ukusom…“
Nije ni čudo što je uživala u vremenu koje je provodila kao šampionka, privlačeći naklonu pažnju i stekla malo nezavisnosti od domaćinstva.
U TV intervjuu je rekla,
‘Sultan se rado vratio. Osjećao je kao da je bio oslobođen iz zatvora. Želio je da se vrati svojoj porodici… Rekla sam: „Nemoj ići, hajde da ostanemo malo.“ Molio me da odemo, govoreći: „Vratit ćemo se“.
Na kraju, oboje su imali vrlo malo uticaja na odluku o odlasku. Nezavisno djelovanje bilo je nemoguće.
Sir Umar je želio da pokaže svoje šampione posljednji put prije njihovog odlaska, a preko Imperijalnog šahovskog kluba i njegove predsjednice gospođe Rawson, organizovana je simultanka na Dan primirja, 11. novembra, na kojoj su igrali i Sultan Khan i Fatima. Prihod je išao za cilj koji je blizak Sir Umarovom srcu, Društvu za pomoć vojnicima i mornarima.
Khan je igrao sa 26 protivnika, pobijedio je 21 partiju i remizirao 5; Fatima je odigrala 10 partija, pobijedila 6 i izgubila 4. S obzirom na to da joj je ovo bila prva simultanka, pristojan rezultat, posebno što se susrela sa ‘nekoliko dobrih igrača’.
Ranije na jesen, Sultan Khan je odigrao nekoliko mečeva okruga za Surrey, pobedivši Williama Fairhursta (protiv Lancashirea) 14. oktobra; zatim 28. oktobra, u meču Surrey-a protiv Middlesex-a odigranom na preko 100 tabli, suočio se, po posljednji put, sa svojim starim rivalom, Williamom Winterom.
Šampion Middlesexa, C.A.S.Damant, odrekao se prve table posebno da bi Winter mogao igrati protiv Khana: s obzirom na njihov ukupni skor i njegovu posljednju pobjedu na britanskom prvenstvu u ljeto, Winter je bez sumnje bio siguran da će postići dobar rezultat.
Sultan Khan je odigrao čitavu partiju jako i sa tehničkom preciznošću. Njegovo otvaranje se poprilično razlikovalo od opreznih fijanketo sistema koje je koristio ranije ove godine: ovo je bio jednostavan klasični šah, brzo je zauzimao centar i brzo se razvijao. Čak je mogao poboljšati Flohrovu igru iz prethodnog susreta – iako sumnjam da je ovo bila improvizacija za tablom, a ne plod domaće pripreme. Igrao je najbolje što je mogao, i pokazao koliko je daleko stigao od onih prvih partija u Engleskoj.
William Winter je često bio njegov rival, još od ranih partija na Gambit turniru 1929., pa čak i na finalnom britanskom prvenstvu 1933., ali ova ubjedljiva pobjeda bila je posljednja riječ u njihovom rivalstvu.
(Nastaviće se)