Pol Morfi (32.nastavak)-Morfijevi problemi zbog sukoba između Sjevera i Juga

EVGENIJ ZAGORJANSKIJ

Izdavač: “FIZKULTURA I SPORT”, Moskva, 1980  

Predstoji mu neugodan razgovor s mamom, ona i dalje veruje da gospođica Mej Alison sanja da postane žena njenog sina…

Pol je uzeo knjigu, ali misli su mu letjele naokolo kao preplašene ptice. Naglo ga je obuzela oštra groznica.

Ostaće ovdje, u njuorleanskom zabitom kraju, do kraja života. Radiće, debljati se i stariti dok ne umre. On, Pol Morfi, čovek koji je udisao vazduh velikog svijeta, doživio slobodu i slavu, zarađivao divljenje hiljada ljudi! Postaće mali provincijski advokat, utopiće se neprimjetno među stotinama sličnih malih i neprimjetnih…

Ali zašto je onda putovao po Evropi, zašto uzburkao čitav svijet?

Zašto su tako nepravedni, zašto mu ne pružaju ono što mu je potrebno? Želio je da proslavi svoju domovinu – da li je on kriv za to što mu se domovina podijelila na dva dijela, a rodna polovina ga nije prihvatila?

Domovina? Kako bi ga Sjever prihvatio ako bi pristao da se tamo preseli? Koliko je među hiljadama zaljubljenika u šah bilo onih pravih, ljudi koji su ga oduševljeno dočekali u Njujorku i Bostonu? Nekoliko desetina, ne više. Svi ostali su ga vidjeli samo kao simbol, osvajača Evrope, borbeni barjak za osvajanje tržišta Starog sveta. Bili su spremni promuklo vrištati njegovo ime, ali šta će se desiti ako se oklizne, napravi grešku ili jednostavno počne gubiti snagu u šahu?

Pol se trznu. Zaista, kome u Njujorku treba on sam, potreban kao čovjek, a ne kao nepobjediv šahista, koji je postao nacionalnim ponosom? Nikome! Ni jednoj osobi iz ove galameće, aplaudirajuće mase. Dovoljno je samo da posrne – i odbaciće ga kao iscjeđeni limun. Nema pravih i nesebičnih prijatelja za njega, Pola Morfija…

Pol odbaci knjigu. Neko je jedva čujno kucnuo na vrata.

— Uđi! — povika Pol, i Ellen je uletela u sobu. Plačući, objesila se oko njegovog vrata.

— Znala sam, Pol, znala sam! — mrmljala je, prislanjajući svoje uplakano lice uz njega. — Uvijek sam znala da je ona sujetna budala, glupa budala! Da te zameni za Regija Ellingtona, tu rumenu tupavu budalu! Dobro joj došlo, Pol, dobro joj došlo! Samo nemoj otići od nas, Pol, čuješ? Samo nemoj otići!“

„Pa, naš raskid već je poznat čitavom gradu“, pomisli Pol. „U svakom slučaju, zar to nije svejedno?“

Počeo je tješiti sestru, i Ellen se smirila. Plašila se da će Pola zadesiti neočekivani udarac, ali čim je saznala da on zna, sve je odmah laknulo. Ellen je sve rjeđe jecala, ali u njenim lijepim očima zablistao je osmjeh.

— Ne šalim se, Pol, ozbiljno govorim! Kako možeš biti takva budala? Kako ne možeš shvatiti da se Regi Ellington može naći bezbroj, a Pol Morfi je jedan u svijetu?

— Ali Regi je zdrav, širokih ramena, — reče Pol s tugom, — i visok je, Ellen. A ja?…

— Ti si najbolji od svih, Pol! Sada ćemo svi biti veoma, veoma srećni!

— A nećeš nas napustiti, Ellen? — upita Pol, gledajući sestru.

— Ja?… — rumeno se nasmija Ellen.

— Da, ti. Imaš dvadeset godina, dobro izgledaš… Koliko ćeš dugo živjeti s nama?

— Zauvjek, Pol. Nikada se neću udati, previše volim tebe i mamu, — tiho reče Ellen i izađe iz sobe.

Pol je još koraknuo i sišao u trpezariju.

Gospođa Telsid je vezla pored lampe, Ellen je sjedila u uglu s knjigom.
— Moram razgovarati s tobom, mama, — rekao je mrzovoljno. Oči gospođe Telsid odmah su se napunile suzama.
— Da, Pol, da! I meni je takođe potrebno da razgovaram s tobom. Gospođa Hatchins je rekla…
— Opet ta stara namćorasta…
— Ellen, idi u svoju sobu, — naredila je majka. Ellen je uplašeno ustala iz stolice i nestala.
— Ne bi trebao tako govoriti o gospođi Hatchins, ona je sveta žena. Danas ujutro mi je rekla: Gospod kazni nevjernog u svojoj djeci. Bezbožnikov sin – igrač šaha! Strogo, ali pravedno od našeg Gospoda!…
— Ta tvoja gospođa Hatchins izgubila je razum, — umorno i ljutito reče Pol.
— Ne, Pol, ne! Ona je sveta žena i govori svetu istinu! I svi tako govore: i gospođa Smoll, i gospođa Hiks, i gospođa Rubi…
— Dosta o tome, mama.
Ućutali su. Mršavi, dugi prsti su se molitveno oslonili na njegov rukav.
— Zaboravi, Pol! Zaboravi bezbožni Sjever, grešnu Evropu, jeftinu svjetovnu slavu! Živi s nama, greške mladosti će biti zaboravljene i oproštene.
— Kakve greške, mama?
— Sam znaš kakve. Otvori ovdje kancelariju — dobićeš mir i dio milosti.
On se suvo osmjehnu.
— Otvoriću, mama. Već sam ti rekao da ću otvoriti kancelariju, jer novca nemam… Otvoriću kancelariju, baviću se tuđim poslovima… i… i to je sve.
Ustao je.
— Usput, mama, — rekao je tuđim, ravnodušnim glasom. — Neću se oženiti za gospođicu Mej Alison. Danas sam joj poništio obećanje koje sam dao.
Brzo je izašao, popeo se kroz škripavo stepenište i legao na krevet. Topli sumrak obavijao je kuću, djeca u dvorištu su se prepirala.
„Sve će proći“, mislio je Pol. „Proći će i ovo…“
Bio je sam.

*****

-Nastaviće se-