EVGENIJ ZAGORJANSKIJ
Izdavač: “FIZKULTURA I SPORT”, Moskva, 1980
Levental je želio usaglasiti i razjasniti s Polom mnogo sumnjivih i spornih varijanti u bilješkama, i Pol je rado pristao da mu pomogne.
De Rivijer im je pomagao, i trojica prijatelja proveli su nedjelju u intenzivnoj i napetoj šahovskoj analizi, dok sva pitanja nisu bila razmotrena i rješena.
Rad je upravo završen kad je zakucao službenik hotela i zamolio gospodina Pola Morfija da izađe u hol.
— Ko me čeka? — upitao je nezadovoljno Pol, izlazeći iz sobe.
— To sam ja, Pole, — odgovori dugačka figura.
— Ti, Džone? — namršti se Pol. Prepoznao je te uredne brkove, dugi uljasti nos i izvještačen smješak. Bio je to Džon Sibrandt, muž njegove starije sestre Malvine, kojeg Pol nikada nije podnosio. Ali Džon Sibrandt je bio tu, s tim se moralo računati.
— Da li se nešto desilo kod kuće, Džon? — upita Pol, koji je poblijedio. Kako je mogao biti tako bezbrižan, kako je mogao zaboraviti sve na svijetu? Kakvo je to svinjarija s njegove strane!
— Oh ne, sve je dobro! — nonšalantno odgovori Sibrandt. — Imao sam neke poslove u Evropi, Pol, a vi se tako dugo niste javljali… Gospođa Telsid me zamolila da vas pronađem i podsetim na svoje postojanje.
— I teško ste me pronašli, Džone! — reče Pol s podsmjehom.
— Kada idete? — Imam kabinu na „Mauritaniji“, isplovljava prekosutra. Ako vam odgovara, možemo zajedno putovati.
Pol se namršti. Kako reći Sibrandtu da je novac odavno potrošio, da duguje svima unaokolo i očajnički čeka novčani transfer iz Nju Orleansa? Ne, sve osim toga!
I rekao je sa svom mogućom bezbrižnošću: — Nema potrebe da se trudiš, Džone. Moraću ostati u Londonu još tri ili četiri dana, ali obećavam ti da ću otići sledeće nedjelje. Je li to u redu za tebe, Džone?
-Sasvim, Pole. Možda ti treba novac?
-Nikako. Imam sasvim dovoljno novca. Želim ti, Džone prijatan put. Poljubi mamu i reci joj da sam dolazim uskoro za vama.
— Odlično, Pol. Srećan put! — i Sibrandt je otišao.
Srećom, novčani transfer stigao je sledećeg dana, i Pol je odmah rezervisao kabinu na „Olimpiku“, koji je isplovljavao iz Liverpula za dva dana, 30. aprila. Pol je izmirio sve dugove i naručio od svog krojača još nekoliko komada modne odjeće — odjeća je zaista postala njegova strast.
Došao je trenutak oproštaja sa Fredom Edžom. Pol nikada nije bio oduševljen njime, smatrao je Edža karijeristom spremnim na sve zbog unosne novinske senzacije.
Moguće je da je to zaista bilo tako, Edž je i sam sebe smatrao takvim. Međutim, dugotrajan i blizak odnos s Polom ublažio ga je i promijenio. Sa iznenađenjem je shvatio da je duboko prijateljski vezan za Pola. Edž je bio sedam godina stariji od Pola, ali je često prema Polu imao očinske osjećaje…
— Napisaću o vama knjigu, gospodine Morfi, i kunem se Bogom da ću sve napisati onako kako jeste! — mrmljao je Edž na rastanku. I Edž je držao svoju riječ.
Voz za Liverpul polazio je kasno, a uveče su članovi londonskih klubova priredili svečanu večeru u čast odlazećeg gosta. Bilo je to toplo, proljećno veče, kao preneseno iz Terenerovskog pejzaža. Sunce je još uvek sijalo, a Pol je gledao kroz prozor u pažljivo orezane biljke u parku. Londonski vazduh mu se odjednom činio slan i vlažan, podsjećao ga je na zelene vode Atlantika. Mislima je već napustio ovu zemlju, išao je kući.
Mehanički je slušao beskrajne govore koji su hvalili njegovu igru naslijepo. Zašto ljudi toliko vole pričati o onome što ne razumiju? Koliko puta im je objašnjavao da je igra šaha naslijepo samo memorijski trik, da nema ništa zajedničko sa dubinom šahovskog razmišljanja. A opet su ga nazivali genijem i šampionom, pozivajući se na istu igru u šahu naslijepo koja mu se gadila. Zašto svi ti oratori ne govore ni riječi o tome kako se lukavi Staunton sakrio od njega, kako ga ispraćaju kući kada glavni zadatak nije izvršen?
Polu je bilo teško da ćuti o tome, ustajao je i odgovarao na govore kratko i suvo. Edžov sarkastičan osmijeh ga obradovao, shvatio je da govori ispravno.
I sve više govornika je uzimalo riječ, prava rijeka govornika. Izdajnički udarac zadat je na samom kraju, na kraju.
Govornik je bio visoki gospodin s kozjom bradicom, nepoznat Polu. Visokim, blejavim glasom, nabrajao je zasluge i trijumfe Pola. Veoma je cijenio nadahnutu kreativnost američkog gosta, smatrao ga je nevjerovatnim, fenomenalnim, ali… govornik je vešto zastao… – lično smatram da genijalni gospodin Morfi ipak ne bi izdržao dugotrajnu borbu sa podjednako genijalnim, ali iskusnijim gospodinom Stauntonom! I takođe vjerujem da svi pravi Britanci podržavaju moj stav…
Pol nije mogao povjerovati svojim ušima. Ljudi su pljeskali, aplaudirali gospodinu sa kozjom bradicom. Ljudi su se naginjali jedni prema drugima, pokušavajući da nadglasaju paklenu buku. I mnogi su pljeskali. Pol je vidio ritmično tapkanje dlanovima, klimanje ćelavih glava …
Pol je ćutke napustio stol i sišao na ulicu. Hodao je ulicom kao lutka i osjećao da je među neprijateljima koji traže njegovu propast.
………….
Polako i postepeno, jučerašnji događaj mu se vraćao u sjećanje. Sjećanje na skandal na banketu mu je bio urezan kao bičem. Edža više nema, Edž mu više ne pomaže. A de Rivijer?… Pa, de Rivijer je našao bogatog partnera za bilijar, dogovorili su se da igraju čitav dan… Žil će danas postići dobar rezultat, on je najjači igrač bilijara u Parizu, skoro profesionalac… Siroti Žil, kako se juče je kleo da nema i nije imao boljeg prijatelja… Žil je juče popio dosta, to je jasno…
Postepeno, sve se vraćalo na svoje mesto. Brod isplovljava za dva sata. Ide kući, već mu je dosadila ova hladna, vlažna, nepravedna zemlja koja mu nije mu dozvolila meč sa Stauntonom samo da ne bi imao priliku reći da je jači od Stauntona! Stauntona, kojem može dati pješaka i potez fore!
Pol je ušao u berbernicu. Brijao se rijetko, brada mu skoro nije rasla, samo nekoliko pojedinačnih dlačica raslo je oko vilice i oko usta.
Mršav crvenokos čovjek sa izbočenim gornjim zubima vješto mu je nasapunio obraze. Pol je nagnuo glavu unazad i zatvorio oči.
Zašto ga ne vole?
Šta im je uradio, zašto je čitava Engleska ispunjena njegovim neprijateljima, okrutnim i surovim? Na kraju krajeva, on nikome nije naškodio. Pobijedio je njihove najbolje igrače, ali je pobijedio u fer i poštenoj borbi. Nikoga nije uvrijedio.
(Nastaviće se)