EVGENIJ ZAGORJANSKIJ
Izdavač: “FIZKULTURA I SPORT”, Moskva, 1980
A mladi Amerikanac je u međuvremenu porazio londonskog majstora Leve-a ubitačnim rezultatom 6:0. Pol se uklopio u engleski ritam života, osjećao se samouvjereno i sam znao da mu igra postaje jača svakog dana. Čuvao je i njegovao svoju rastuću snagu. Razumio je svoje protivnike i uspio da ih nadmaši. Meč sa Stauntonom postajao je stvarnost, a do tada… Do tada je Pol odigrao još jedan meč sa iskusnim majstorom Berdom.
Taj meč se igrao do deset pobjeda, i kada je Pol osvojio deseti poen, Berd je imao samo jedan!
Deset – jedan!
Sada su sve novine zabrujale. Sportski ponos Britanije bio je u opasnosti, stranca trebalo je odmah obuzdati.
Krajem jula počeo je meč između Pola Morfija i Johana Leventala, međunarodnog majstora, Mađara koji se relativno nedavno skrasio u Londonu. Ako engleski igrači nisu uspjeli pružiti otpor američkom mladiću, možda će to uspjeti iskusni Mađar?
Posle niza sjajnih pobeda, Pol je stekao prijatelje i navijače. Edž ga nije ostavljao ni malo, pisao je o njemu pisma kući i članke za londonsku štampu. Ali, osim Edža, potpuno nepoznate osobe prilazile su Polu da mu stisnu ruku i zahvale mu za uživanje koje im je pružila njegova igra. Kada je igrao sa Berdom, u klubu se okupilo toliko gledalaca da su morali ograničiti ulaz. Nakon partije, nepoznati džentlmeni su ispratili Pola do hotela, postavljajući mu pitanja dok su išli. Protiv ovih spontanih postupaka, Edž nije mogao ništa uraditi
— Jeste li mnogo proučavali teoriju, gospodine Morfi? — upitao ga je jedan od obožavalaca Pola. Pol je razmislio i odgovorio:
— Ne, baš malo. Ono što su mi knjige mogle pružiti, uzeo sam iz njih još kao dečak. Sada rijetko kada koristim pomoć knjiga.
Jednom prilikom, dok je Pol polako „pritiskao“ Berda u jednoj od partija meča, u sali su se pojavila dva gospodina koja se ranije nisu pojavljivala. Njihov dolazak izazvao je senzaciju, gledaoci su šaputali, brujali, svi pogledi su bili uprti ka novopridošlima.
Pol ih je prikriveno posmatrao.
Jedan od njih bio je presbiterijanski sveštenik – to se vidjelo po crnom odjelu specifičnog kroja i kragni od skroba, koja se kopčala pozadi. Bio je nizak i debeo i ljubazno se obraćao svom saputniku – visokom crvenokosom i mršavom čovjeku od četrdeset pet godina. Crvenokosi bio je elegantno obučen i malo previše mladolik – u svjetlo sivom sakou, šarenom prsluku i svjetlo smeđim pantalonama. Na lančiću zlatnog sata visilo mu je mnoštvo privjezaka. Lice mu je, boje cigle, sa plavim, ledenim očima, djelovalo još ozbiljnije zbog crvenih brkova koji su pokrivali utonule obraze.
Oba gospodina su nijemo sjela pored kamina.
Kada je Pol završavao partiju sa zasluženim aplauzom, prišao mu je Tomas Gempton i odveo ga do kamina.
— Dozvolite da vam predstavim, gospodine Morfi, izuzetne članove našeg kluba — rekao je on s fingiranom lakoćom. — Otac Oven, poznat i kao „Alter“. Duhovno lice mora imati pseudonim, to je razumljivo… A ovo je, gospodine Morfi, naš ponos — gospodin Howard Staunton…
Crvenokosi muškarac ljubazno je pružio ruku. Tako je izgledao taj Howard Staunton, koji mu je prepreka ka priznanju! Izdalje gledano, Staunton mu je djelovao mlađe i prijatnije, manje strog i oštar.
Ljubazno je stisnuo ruku Stauntonu, koji je imao gustu crvenu bradu, i mlitavu ruku Ovena. Oči sveštenika sijale su očiglednim podsmjehom, ali Staunton se ljubazno i prijateljski ponašao.
— Očekujete li da igrate u Birmingemu, gospodine Morfi? — upitao je Staunton. — Vaše učešće bilo bi izazavalo veliku pažnju za naš kongres.
— Još ne znam, gospodine Staunton… Ja, iskreno, nisam došao zbog toga…
Pol je zastao. Kako reći čoveku u lice da si prešao okean samo da mu oduzmeš titulu najjačeg igrača epohe? Kako to učiniti pristojno i dostojanstveno, ne vrijeđajući nikoga? Pol se uhvatio za uobičajenu slamku spasa.
— Možda bismo, gospodine Staunton, mogli da odigramo nekoliko slobodnih partija? Gospodin Berd me danas nije previše umorio…
— Ne danas, gospodine Morfi, — odgovori Staunton ledenom ljubaznošću. — Vidite, pišem važno istraživanje o velikom Šekspiru… Moji izdavači čekaju to djelo, nemam vremena za igru…
— Možda bismo mogli odigrati nekoliko konsultacionih partija, Staunton? — upita Berd koji se priključio.
— Recimo, ja s gospodinom Morfijem protiv vas i Ovena?…
— Mi bismo vas pretvorili u odrezak! — zareža sveštenik.
Staunton je oklijevao. Bilo bi mu zanimljivo igrati s Morfijem, ali previše je cijenio svoj autoritet da bi rizikovao. Položaj prvog igrača svijeta bio je za njega teret, obaveza koja mu je postavljala mnogo ograničenja. A šta ako ovaj mladić željan pobjeda zaista igra tako dobro da ga može da pobijedi!
Istina je da u konsultacionoj partiji uvijek se može prebaciti odgovornost na partnera…
I Staunton je odgovorio s izrazitom srdačnošću:
— Sigurno ćemo odigrati konsultacione partije, gospodine Morfi, ali malo kasnije. Zabilježite to, Gemptone. A sada, gospodine Morfi, molim vas da me posjetite sutra uveče. Živim nedaleko odavde — Ričmond-skver, 12, drugi sprat… Dođite na večeru, upoznaću vas sa gospođom Staunton i čitavom svojom porodicom.
— Čast mi je, gospodine Staunton! — nakloni se Pol.
Staunton i Oven se pozdraviše i izađoše.
-Nastaviće se-
.