EVGENIJ ZAGORJANSKIJ
Izdavač: “FIZKULTURA I SPORT”, Moskva, 1980
U to vrijeme, prije Prvog kongresa, u New Yorku nije bilo šahovskih klubova. Međutim, to nije moglo dugo ostati tako. Ljudi iz čitavog svijeta hrlili su u New York. Talasi revolucija u Evropi dovele su još jednu struju emigranata u Novi svijet, a među tim ljudima, mnogi – Rusi, Poljaci, Mađari, Italijani – voljeli su i poznavali šah. Emigranti su zarazili stanovnike Njujorka „šahovskom bolešću“, a okupljanja šahista su počela spontano da niču.
U ljeto 1857. Njemac sa prezimenom koje se ne može izgovoriti Hipppenkuchentannenreiter (koga su svi jednostavno zvali Hipp) držao je bar sa kobasicama i pivom na Menhetnu. Hipp-ov bar uživao je zasluženu popularnost među putnicima, agentima osiguranja, malim novinarima i ostalim gradskim ljudima koji su se hranili u prolazu. Jednom je reporter lista „Gromovnik“ zahtijevao od Hippa, pored priloga za kobasice, i tablu sa figurama za partiju šaha. Oko igrača se odmah stvorila gomila gledalaca. Hipp je shvatio da će uz takvu podršku njegovo pivo i kobasice ići još bolje. Kupio je dva tuceta kompleta šahovskih figura i počeo ih iznajmljivati na zahtjev. Ovako je nastao, iako slučajno, prvi Šahovski klub u Njujorku.
Hippova ‘zamka’ je djelovala – za šahistima su došli novinari i književnici u njegov bar sa kobasicama, a uskoro je Hipp morao proširivati posao. Kupio je prostor obližnjeg bara, čiji vlasnik nije htio da posjetiocima poslužuje šah i koktele zajedno…
Reporter „Gromovnika“ bio je porijeklom iz Engleske i zvao se Frederik Mejlz Edž. O šahu je imao samo površno znanje, ali kao svaki pametan reporter, bio je izuzetno osjetljiv na svaku senzaciju. Kada je ljeti Teodor Lihtengejn, rodom iz Kenigsberga i jedan od najjačih šahista u Njujorku, dijelio letke posjetiocima o predstojećem Američkom šahovskom kongresu, Fred Edž je odmah shvatio da bez senzacija ovdje neće uspjeti. Tražio je da bude uključen u organizacioni komitet, obećavajući zauzvrat „podršku svjetske štampe“. Komisija je razmislila i imenovala Edža na mjesto jednog od sekretara predstojećeg Kongresa.
Otvaranje Kongresa bilo je zakazano za 6. oktobar, ali mnogi učesnici su stigli mnogo ranije. Jednog vedrog i lijepog septembarskog dana, grupa budućih učesnika Kongresa sjedila je kod Hipppa na pivu i razgovoru. Sudija Mik iz Alabame je bio oličenje južnjačkog džentlmena, sa visinom od šest stopa i četiri inča – otvoreno je rekao prisutnima da samo jedna stvar određuje rezultat predstojećeg turnira – da li će mali Luizijanac Pol Morfi, kojeg je sudija Mick imao čast da lično upozna, stići ili neće,
„Da li je stvarno tako jak, sudijo? – pitao je Louis Paulsen, mršavi biznismen, sa uočljivim njemačkim naglaskom. Poticao je iz porodice šahovskih majstora (čak je i njegova sestra Amalija igrala, kažu, snagom majstora!). Louis Paulsen je rođen u Njemačkoj, u Kneževini Lippe-Detmold. On je tek napunio 25 godina, ali već nekoliko godina živi u Americi, uspješno trguje duvanskim proizvodima i vinom.
Louis Paulsen je uživao među američkim šahistima veliki ugled: igrao bi dvije ili tri partije simultano naslijepo, a njegov stil bio je poznat po neobičnoj upornosti u odbrani i sposobnosti da iskoristi najmanje greške protivnika. Sudijina predviđanja slušao je s očiglednom nevjericom.
„Sudija Mik je sam izgubio od tog Merfija ili Murfija!“ – uzvikivao je debeli Džejms Tompson, vlasnik luksuznog restorana i poznavalac Evansovog gambita. „Zato nas sada uvjerava da je Morfi jači od svih!“
Mik je gledao Tompsona s neiskazanom žaljenjem. „Biće mi vas žao, Tompsone, ako ga sretnete.“
„Ja ću biti vrlo srećan!“ – vikao je Tompson. „Igraću s njim Evansov gambit i slomiću ga kao orah, tog vašeg Murfija ili Morfija, ili kako ga već zovu!“
Mik je samo odmahnuo rukom. Tompsonu je bilo preko pedeset godina.
……………
U finalu su ostali – tamnoputi mali Pol i dugokosi plavokosi Ludwig Paulsen. Novine su poticale uzbuđenje: konačno, američki majstor, ponos Sjedinjenih Američkih Država, pruža otpor Evropljanima. Konačno, postoji nada! Reporteri su stvarali napetu atmosferu.
Kongres je potvrdio odluku sudijskog kolegijuna: meč između dvojice finalista treba da se igra do pet pobjeda – bez računanja remija.
Brzo je došao novembar. Hladna magla spustila se na Gudzon, drveće u parku savijalo je ogoljene grane. Paul se jako smrzavao, ali nije obraćao pažnju na to. Kupio je sebi topli kaput (tako topao, kakvog nikada nije imao na svom jugu) i potpuno se posvetio meču s Ludwigom Paulsenom. Opklade su bile velike, New York i čitava zemlja pratili su njihovu borbu. Period lakih pobjeda je prošao, protiv Pola je igrao iskusni i hladnokrvni majstor, spreman da se bori do kraja.
Ludwig Paulsen je bio vrlo jak šahista, ali u igri bez satova (a satovi još nisu postojali) bio je zaista težak protivnik. Sporost njegovog razmišljanja postala je već poslovična. Rijetko je njegova partija trajala manje od osam sati. Polu je uspjelo da pobjedi u prvoj partiji nakon teške i iscrpljujuće borbe.
Druga partija trajala je petnaest sati. Pol je postigao izglednu poziciju, ali je požurio i propustio pobjedu. Nije mogao oprostiti sebi taj propust, loše je spavao te noći – i kao rezultat toga, izgubio je treću partiju meča sledećeg dana. To je bio prvi njegov poraz u mnogo godina.
Noću se dugo vrpoljio u krevetu, nije mu dolazio san. Usred noći, Pol je ustao, obukao se i krenuo u šetnju pustim ulicama nepoznatog grada. Padala je kiša, takva sitna i hladna, kakve nikada nije bilo na jugu.
Gasne svetiljke bacale su žute odsjaje na mokrim ogrtačima policajaca. Rijetki prolaznici trčali su, sklonjeni pod kišobranima. Pol je koračao, ne osjećajući kako mu kapi vode klize niz lice.
Zar je Paulsen jači od njega? Ne, to ne može biti. Jer ja sam dobio prvu partiju i trebao sam dobiti drugu. To znači da ga mogu pobjediti. Moram pobjediti. Izgubio sam treću partiju samo zato što sam previše bio uznemiren zbog druge. To je dragocjena lekcija: šahista ne može, niti ima pravo, da se uzrujava zbog onoga što više ne može ispraviti. Morao bih da znam kako da se odvojim od svih vrsta žaljenja. Ono što je učinjeno, ne može se vratiti, a kajanje te sutra može uništiti. Šah je surov, u njemu nema sredine.
-nastaviće se-