“Taljeve priče”

-Mihaile Nehemijeviču, kada ste osvojili svjetski šampionat sa 23 godine, da li Vam je „titula udarila u glavu“?
-Mihail Talj: “Da budem iskren, ne vjerujem da sam tada imao bilo kakav „zvjezdani trenutak“. Jednostavno sam volio (i još uvijek volim) da igram, volio sam (i još uvijek volim) da pobjeđujem. Ali više volim da igram nego da pobjeđujem, i to je takođe bilo tačno i tada. Već smo govorili malo o tome, rekao sam da sam se pripremao za meč 1961. mnogo lošije od Botvinika. Ukratko, „kad bi mladi znao, a kad bi stariji mogao…“
Ali moja šahovska sudbina bila je veoma ljubazna prema meni tada. Postigao sam mnoge neočekivane rezultate. Ne pokušavam da se hvalim, ali mislim da sam podnosio s velikim spokojem i sretne i nesretne događaje. Postoje različite vrste sreće.
Sjećam se partija koje su bile važne iz sportskih razloga. Partija broj 21 iz meča 1960. kada sam postao šampion, i partija broj 21 iz meča 1961, posle kojeg sam dobio ne tako slavnu, ali mnogo trajniju titulu. Postao sam bivši šampion.
Ali postoje partije koje su imale još veći uticaj. To su partije u kojima uspjete da odigrate nešto zanimljivo i neobično, ili vaš protivnik uspio isto. Veoma sam zadovoljan sada što sam osvojio nagradu Šahovskog informatora; U poslednjem broju objavljeni su rezultati takmičenja, a moja partija protiv islandskog velemajstora, Johana Hjartarsona (inče, igra u trenutnom ciklusu Kandidata), proglašena je za najbolju. Ovi uspjesi me raduju; Ne vidim ništa kriminalno ili sramotno u tome što izražavam svoju sreću…“
Televizijski intervju s Mihailom Taljem, Moskva 1987.
-Preneseno sa fejsbuka-