Iz ciklusa „Šahovske knjige o velikanima“ Velemajstor Lutikov

Anatolij Lutikov rođen je 5. februara 1933. godine u Lenjingradu. „Lutikova je u šah doveo slučaj. Lenjingrad, 1946. godina. Predavanje u Dvorcu kulture. Tema je bila ‘Novi čudotvorni preparat – penicilin’. Ali, prije predavanja još ima vremena, i dječak iz radničke periferije zajedno s prijateljem ulazi u šahovsku salu. Dječaku je bilo manje od trinaest godina. Lica ljudi su bila koncentrisani na drvene šahovske figure, koje su pomjerali figure po šahovskoj tabli. Za Tolju je sve bilo čudno: nije znao kako se igra. Njegov drug se brzo prihvata da ga nauči. Za predavanje o penicilinu su se sjetili kada se šahovska sala već zatvarala… Njegov prvi udžbenik bio je ‘Samoučitelj šahovske igre’ Šifersa. O otvaranjima u ovoj knjizi malo se govorilo. Na primjer, o odgovoru 1…c6 na prvi potez kraljevim pješakom saopštavalo se kratko: nepravilno otvaranje. Zato je izbor partija bio dobar: bilo ih je nekoliko stotina, i sve su predstavljale oštre, kombinacione borbe. Ova knjiga, nesumnjivo, uticala je na Lutikova i odredila njegov umjetnički duh“ (G. Sosonko).
U petnaestoj godini, Anatolij, koji je do tog trenutka trenirao u čuvenom Lenjingradskom Dvorcu Pionira, osvojio je prvu kategoriju i ušao u sastav gradske reprezentacije na Svesaveznom omladinskom takmičenju. Lenjingradski juniori su ubjedljivo osvojili turnir. Ne čudi, jer u njihovom timu, osim Lutikova, nastupali su Spaski, Korčnoj, budući majstori A. Geler i Ljavadanski! A za godinu dana, već kao student tehničke škole i crtač u konstruktivnom birou Lenjingradskog metalurškog zavoda nazavnom po Staljinu, Anatolij je debitovao na velikim takmičenjima za odrasle.
Uskoro, kandidat za majstora Lutikov se pridružio redovima Sovjetske armije i tamo postigao prve značajne pobjede: šampion Vojske (1954. godina), šampion Rusije (1955. godina), majstor sporta SSSR (1954), šampion Svjetskog omladinskog prvenstva u sastavu reprezentacije SSSR (1956). Poslije služenja u armiji, našao se u Moskvi, gde je 1958. godine odigran njegov čuveni blic-meč sa mladim šampionom SAD, Robertom Fišerom.
„Fišer je upravo osvojio šampionat Sjedinjenih Američkih Država i sada je zajedno sa sestrom Džoan došao u prestonicu svjetskog šaha. Njegova sestra odlazi u muzeje od jutra, ali muzeji malo zanimaju Bobija: on danima neprestano igra šah. Dolazio je u klub na Gogoljevskom bulevaru kada tamo nije bilo nikog osim čuvara. Postepeno su se okupljali radnici: metodičari, treneri, sam direktor – svi majstori svog zanata. Bobi ih je nemilosrdno pobjeđivao. Konačno, pozvali su tešku artiljeriju u pomoć: mlade, iskusne majstore, posebno blic stručnjake – Evgenija Vasiljeva i Anatolija Lutikova. Tada se odigrao taj nezaboravan meč za Lutikova. Kasnije se sjećao da su odigrali oko trideset partija, od kojih je on pobjedio otprilike dvije trećine. Fišer je sa dječačkom iskrenošću doživljavao neuspjehe, a kada mu je u jednoj od partija protivnik u žaru borbe predao izgubljenu poziciju, Bobi nije mogao da sakrije radost. Uskoro je Fišer na međuzonskom turniru u Portorožu postao jedan od pobjednika i stekao pravo da igra na turniru kandidata. Tada je postao najmlađi velemajstor na svijetu. Njegovom protivniku iz moskovskog blic meča bilo je potrebno čekati titulu velemajatora punih petnaest godina“ (G. Sosonko).
Godine 1959. Lutikov je ponovo osvojio šampionat RSFSR, debitovao je u finalu šampionata SSSR i igrao na super turniru posvećenom Aleksandru Aljehinu u Moskvi, mada neuspješno – zauzeo je posljednje mjesto zajedno sa Bentom Larsenom. Ipak, na prvenstvima Sovjetskog saveza Lutikov je nastupao dobro, čak je bio uključen u reprezentaciju SSSR na ekipnom prvenstvu Evrope 1965. godine. Igrao je dobro – 6,5 od 8, pobjedila je ekipa SSSR. Godine 1967. bio je drugi na super turniru u Hoogovenu. Zvjezdani trenutak Anatolija Lutikova došao je na prvenstvu zemlje 1968. godine u Almatiju, gdje je zauzeo čisto treće mesto odmah iza pobjednika A. Zajceva i Polugajevskog, što mu je po ukupnim rezultatima donijelo titulu velemajstora SSSR. Međunarodni velemajstor postao je šest godina kasnije, nakon što je podijelio prvo mesto sa Hortom na kružnom takmičenju u Lajpcigu.“
“Neki smatraju da bi, da je Lutikov marljivo vježbao šah, proučavao klasične partije, igrao čvrsta otvaranja, njegov talenat zablistao još jače i da bi postigao mnogo više. Nisam siguran. On je pripadao onoj vrsti igrača (obično taktičara) koji igraju nekim unutrašnjim, instinktom. Posle nekog napada koji je sproveden u jednom dahu, teško je objasniti zašto je odigrano baš tako, a ne drugačije: ruka im se sama usmjerila prema pravoj figuri. Pokušaji promjene stila igre koji se formirao u mladosti, promjene stila uz pomoć sticanja znanja, mogu imati samo negativne posljedice: uništiće se ono jedinstveno što je priroda dala, a steći će se ono što mogu mnogi“ (G. Sosonko).
Nažalost, Anatolij Lutikov nije mnogo vodio računa o svom zdravlju, i uskoro su rezultati talentovanog velemajstora krenuli nizbrdo: već krajem sedamdesetih godina nije pokazivao svoju nekadašnju snagu.
„Posljednji period njegovog života bio je težak. U starosti, nedostaci koji su se u mladosti skrivali optimizmom, odlučnošću, postaju još izraženiji. U njegovom slučaju, to se dešavalo na pozadini teške, iscrpljujuće bolesti: nivo šećera u krvi premašivao je sve dozvoljene norme.
Više nije mogao da pije: ‘plivao’ je poslije prve čašice. Nije mogao da se koncentriše za šahovsku tablu, a ruka, koja je ranije sama birala odgovarajuća polja za figure, sada ih slala u brze, junačke juriše, lako odbijane od strane protivnika. Njegovi napadi postali su više poput avantura, a žrtva je postajao on sam.
Pored toga, Lutikov jednostavno nije imao sredstava za život –takva sudbina čeka mnoge profesionalne šahiste, koji nisu dio elite, bez obzira na zemlju u kojoj žive: društvo ne smatra šah profesionalnim zanimanjem, i sve posljedice izbora da ga odaberu kao takav snosi sam čovjek. Lutikov nikada nije dobijao državnu stipendiju. U njegovoj radnoj knjižici bilo je mnogo zanimanja: metodičar, sportski instruktor, trener, ali zapravo je čitavog života bio profesionalni šahista. To je bilo jedino što je znao da radi -da igra šah. Paradoks je u tome što, bivajući profesionalcem, prema igri je ostao čistim amater, posebno ako posmatramo profesionalizam u sportu kroz definiciju koju je dao majstor sovjetskog fudbala Andrej Starostin: amater troši zarađeni novac, a profesionalac stavlja na stranu. U potrazi za boljim životom, prešao je hiljade kilometara puteva ogromne nekadašnje zemlje. Lenjingrad, Čeljabinsk, Novosibirsk, Tiraspolj, Jaroslavl, Anapa, opet Tiraspolj. To su tačke gdje je pravio pauze u svom nomadskom životu Anatolij Lutikov. Činilo mu se da će se sve srediti, biti bolje na novom mjestu. Turniri na kojima je učestvovao postajali su sve slabiji, kao i njegovi rezultati na njima…“ (G. Sosonko).
Anatolij Stepanovič Lutikov je preminuo 23. oktobra 1989. godine.
-Preneseno sa fejsbuka-