Šampionski duh (5.dio)

-Da li je zaista istina, Saša? Da li ste vi i Kapablanka…

-Da, mi smo ga ubili.

Sjećaš se, tada sam prekinuo svoju priču sa time da je Kapablanka pogledao u mene i shvatio sam da će u sljedećem trenutku predati partiju. Ivan je takođe mislio da je partija  praktično gotova, bezbrižno razgledajući raskošno uređenje pravog carskog apartmana koji je Kubancu ponuđen – kako mi se tada činilo, mentalno stavljajući sebi lik svjetskog šampiona.
Bijes i uvreda doslovno su pomračili moj um, i uhvativši taj očajni pogled Kapablanke, tiho sam prošaputao: „Konj f-sedam“. Kapa je sve odmah razumio, i njegovo lice, koje je upravo bilo iskrivljeno grimasom poraza, izgladilo se.

Nakon nekoliko sekundi, Kubanac je mirno i čak s nekim uživanjem pomjerio konja na f7. Ivan na početku nije reagovao na ovaj nevjerovatan potez, zatim se vratio u svoj misaoni kokon, držeći ruke na glavi i nagnuvši se nad tablu. Prošla je jedna minuta, druga, i tada je Ivan iznenada ustao od table, naslonio se na naslon stolice i, gledajući negdje uvis, počeo usplahireno nešto da šapuće. Ne, to nisu bili šahovski potezi. Činilo se da Ivan proklinje sebe, svoju sudbinu i samu sudbinu zbog toga što, kako je izgledalo, dobijena partija mora završiti nerješeno.

Zatim je s velikim zamahom spustio dlanove na glavu tako da su se prsti ruku sreli na vrhu, a zatim se ponovno nagnuo nad tablu. Kapablanka nije reagovao na ovu grotesknu scenu. Izbjegavši prijetnju poraza, ponovo je postao uzoran džentlmen i sada je nepomično sjedio na stolici, čekajući potez bijelog. Desetak minuta kasnije, Ivan je podigao mrtvački blijedo lice od table i šapnuo: – Remi?

Kapablanka se zahvalio protivniku na interesantnoj partiji i počeo hvaliti Ivana, međutim, ovaj, koji je bio u zaista somnambuličnom stanju, neobično promijenjenim glasom prekinuo je Kubanca u pola riječi: „Nemojte. Sve to znam sam. Ipak, ova igra nije za mene. Igra u kojoj najdublje zamisli mogu biti poništene slučajnom greškom; rat koji se može izgubiti jednom borbom; život koji može biti prekinut jednim smješnim postupkom… Ne, gospodo, hvala.“

Činilo se da će zaplakati, i Kapa i ja smo pokušali ga utješiti, ponovo ga uvjeravajući da igra izuzetno dobro, i da ni jednom igraču u istoriji nije uspjevalo uvijek pobjeđivati…

– Vi ništa ne razumijete! Ne sutor ultra crepidam! (u prevodu sa latinskog „Ne šusteru, ne komentariši ništa osim obuće“ ili drugim riječima „Ne komentariši ono o čemu ništa ne znaš“.) – kao u bunilu nekoliko puta je ponovio Ivan, a zatim, gledajući kroz nas, odšetao do izlaza. Na vratima se još jednom okrenuo i uzviknuo: „Kunem se svim svetim, da nikada više neću igrati ni jednu partiju.“ Zatim se prekrstio, oštro povukao vrata i izašao iz apartmana. Nikada ga više nismo vidjeli.

– Uf, olakšanje – olakšano uzdahnuo je Vladimir Dmitrijev, jer sam već pomislio da ste ga vi zaista…  

-Znaš, Volođa, to bi bio zločin, teški smrtni grijeh – ali ponekad pomislim da postoji u tome nešto posebno, neki  šampionski duh. Da, sramota me zbog takvih misli, ali sada, kada je cijena hiljada, miliona života jednaka potezu perom nekog hrabrog kaplara ili generala… A ja sa Kapom sam se ponašao podlo, sitničavo, i de facto smo svejedno ubili Ivana, jer za njega, kao i za svakog pravog šahistu, život bez šaha nije život.

-Saša, možda nije sve tako tragično. Možda je Ivan pronašao drugi poziv. Iskreno, uzalud sebe optužuješ za smrtni grijeh. Radije reci, šta dalje – kako planiraš povratiti svoju nekadašnju snagu? Sjećam se kako si razbijao sve na početku tridesetih…

-Da, to su bila slavna vremena. Teško je povjerovati da sam to bio ja. Kao da je to bilo u nekom drugom životu… Ali moram pružiti još jednu posljednju borbu. Znaš, ponovno sam osjetio interes za šah. Ne samo kao igru – uvijek sam je volio. Već za proučavanje, otkrivanje novih mogućnosti. I nećeš vjerovati kako se to desilo – prvi put imam učenika – talentovanog dječaka, Španca. Već igra na takvom nivou da je sa njim zanimljiva analiza partija – a tek mu je trinaest godina! I, naravno, jedva čekam pravi turnir. Nedostajali su mi. Tokom ovih godina bilo je samo nekoliko malih  turnira, i to pod njemačkom okupacijom. Gadno se prisjećati.

-A meč?

-Evropi sada nije do meča. U Americi još uvijek nemam dostojnog protivnika. Tako da ostaje da čekam poziv od Sovjeta. Botvinik je još prije rata mogao da igra meč, a sada će sigurno moći.

-Pa, imaćeš ozbiljan zadatak pred sobom. A kako on igra, taj Botvinik? U čemu je njegova posebna snaga?

-On je potpuno kompletan  igrač. Mnogi majstori su dobro pripremljeni, ali prije svakog poteza kao da rješavaju matematički problem, a Botvinik kao da unapred stvara plan borbe mnogo poteza unapred. Čak i u otvaranju – osim standardnih poteza kraljevim i daminim pješakom, on sada povremeno igra „ce-četiri“…

Volođa je bacio pogled na starog prijatelja, a ovaj se sa olakšanjem nasmijao.

-Neobično? Naravno, to bi bila nevjerovatna priča. Šteta što je Kapa nije doživio. Prijatelji, grleći se, izašli su napolje – i iako je tamna južna noć već zavladala, u duši im je bilo nekako mirno i toplo. Počinjao je novi, mirniji život.

-Kraj-

GM Emil Sutovsky

-preneseno sa fejsbuka-