Rat se približavao kraju. Vijest o skoroj savezničkoj pobjedi davala je Aljehinu nadu da će se uskoro vratiti na uobičajeni život i vratiti se velikom šahu, ali duša mu je bila prazna. Osmog maja, sjedeći u udobnom madridskom Café Central, primjetio je za susjednim stolom krupnog čovjeka čije su mu crte lica djelovale poznato. Karakteristične slovenske crte lica, rimski nos sačuvao je svoj ponosan izraz, uprkos teretu proživljenih godina. Zar to nije…
– Volođa? – nesigurno je povikao Aljehin nepoznatom.
– Saša? Ti?
Drugovi iz djetinjstva Saša Aljehin i Volođa Dmitrijev, koji se nisu vidjeli četvrt vijeka, sreli su se u dalekoj i nepoznatoj Španiji, gdje su ih rat i Sudbina odnijeli. Nisu mogli da prestanu da pričaju. Toliko se toga dogodilo tokom ovih godina! Prijatelji su se prisjećali mladosti, voljenih žena, pokušavajući podijeliti sve što se nakupilo na duši tokom ovih godina. Ali bez obzira o čemu su govorili, sve se svodilo na jednu temu – šta će se sada dogoditi poslije rata?
Dva ne baš mlada čovjeka, koji su izgledali starije nego što jesu, međusobno se prekidali, dijeleći sjećanja i planove za budućnost, a onda su odjednom u kafiću, potpuno zaglušujući prisutne, začuli madađarski radio: „Hitno saopštenje. Njemačka komanda je potpisala akt o kapitulaciji. Ratna dejstva prestaju danas, osmog maja, od 23:01 po srednjeevropskom vremenu.“ Španci koji su sjedili u kafeu su primili to saopštenje sa miješanim osjećanjima, ali Aleksandar i Vladimir su napunili čaše i hrabro, jednim gutljajem, ispraznili ih do dna. „Hajde, neka bude! “
Razgovor se nastavio, a Vladimir je upitao starog prijatelja koliko dugo planira da zadrži šahovsku krunu.
-Znaš, Volođa, godine, naravno, čine svoje, i rat me prilično oslabio, ali sjeti se doktora Laskera – bilo je teško pobjediti ga čak i sa sedamdeset godina. Tako da ću se još boriti. Ako budem mogao da se oporavim i pokažem svoju najbolju igru, oni me neće pobjediti. Ne mislim da se tokom ovih godina u Evropi ili Americi pojavio neko ko može da me izazove u meču. A i u Rusiji, osim Botvinika, malo ko bi mogao da mi pruži izazov.
-Možda samo ako se tvoj Ivan vrati šahu, – osmjehnuo se Vladimir, prisjećajući se Aljehinove priče o događajima od prije četrnaest godina.
Aljehin se promijenio u licu i jedva čujno, jedva čujno prošaputao: – Neće se vratiti.
Volođa je sumnjičavo pogledao starog prijatelja.
– Znaš, danas je vedar sunčan dan, isti kao prije tačno trideset jednu godinu kada se Ivan pojavio na vratima moje sobe u „Evropskom“.
– Sačekaj, pa ti si pričao o aprilu! – uzviknuo je Vladimir, koji je zapamtio tu nevjerovatnu priču do najsitnijih detalja.
– Da, 25. aprila. Po starom kalendaru. Baš osmog maja. Dakle, prije tačno trideset jednu godinu šah je izgubio čovjeka koji je bio sposoban da postane najveći igrač u istoriji. I taj grijeh ležao je na meni i Kapi. A sada je samo na meni.
-Uskoro poslednji nastavak-
GM Emil Sutovsky
-preneseno sa fejsbuka-